Budući da u posljednje vrijeme nastojim izbjegavati nepotreban stres i mučninu, bježim od BiH društveno-političke scene. No teško je nekada ignorirati očite anomalije i proturječnosti.
Izbeglice su ljudi koji traže utočište u nekoj drugoj zemlji zbog svojih političkih stavova ili nečega što su učinili. I mi smo potražili utočište – ali pre toga ništa nismo uradili, a većina nas ni u snu ne bi zastupala radikalne političke stavove.
Objavila sam članak u rubrici „Moderna ljubav” u „Njujork Tajmsu” januara ove godine, „Da se zaljubite u bilo koga, uradite ovo”. Članak je o psihološkoj studiji napravljenoj da stvori romansu u laboratoriji, kao i o mom iskustvu dok sam pokušala da proučavam sebe jedne večeri prošlog leta.
“Mamut” je album koji terapeutski djeluje na svoga slušatelja, premda ne širi nadu, vjeru ili utjehu. Ali upravo to krijepi i umiruje. Urban vjerodostojnom čini našu samoću. Nema smisla sažaljevati se. Treba se učiti svome porazu.
Koliko mi je poznato, danas niko ne želi da umire za Evropu – iako su Evropljani do nedavna bili spremni da ginu za svoju otadžbin - Francusku, Nemačku ili Poljsku, i to nije predstavljalo retkost.
Svako ko ima kera je debil. Kako drugačije okarakterisati osobu koja dobije poriv da podjarmi nerazumno živo biće, da mu određuje kad će da izlazi iz kuće i kuda, šta će da jede i koliko, s kim će da se jebe i koliko često, i da ceo ovaj bolesnički odnos opisuje kao prožet najdubljim emocijama poput ljubavi.
Prošle nedjelje su lokalne novine javile da su se dvojica Avganistanaca obrela na području Stare Bebe (Beba Veće) – rumunskog sela kod granice sa Srbijom i Mađarskom.
U roku od nekoliko sati posle maskara u Šarli Ebdou internet forumi su zujali od alternativnih objašnjenja napada. „Zvanična priča se ne uklapa", ljudi su furiozno kuckali po svojim tastaturama. „Lažu nas".