Kolumne

Ne može se očekivati da osobe imaju duboke emocionalne reakcije na nešto što je neprestano prisutno, iako tragičnost leži upravo u tome.

Zamolili smo Tamaru Skrozzu da tekst o antologijskom gostovanju urednika Informera Dragana J. Vučićevića na Pinku napiše što pre, jer će se sutra, kako je D. J. V. najavio, odigrati državni udar. Ovo gostovanje bilo je sadržinski gotovo nadrealno, dramaturški bizarno, koreografski smehotresno, a novinarski poražavajuće

Srpski živalj je skupina ljudi smeštena u umerenoj klimi Balkanskog poluostrva, koju neki umovi smatraju jednom od najstarijih na svetu, koja sebe doživljava nebeskom i koja je okružena ništa manje tragikomičnim susedima.

Najveće žrtve terorističkih napada u Parizu će biti same izbjeglice, a pravi pobjednici iza plitkoumnosti u stilu “Je suis Paris” biće ratnici totalnog rata na obje strane.

“Ljubav ni za šta” jest ljubav prema životu kao takvom, neovisno o njegovu smislu i svijesti o njemu. Kao takva – kao zahvalna, ujedno darežljiva ljubav – ne poznaje mržnju, jer mržnja izvire upravo iz nezadovoljstva životom, iz sjene što je na život baca Smisao života, Smisao pod nebom kojega životu manjka upravo ono za što bi ga bilo vrijedno ljubiti.

Terorista mu je rekao: Uh, bio je kod mene u jedinici jedan Jugosloven, što je taj ume da puca...

I maginacija je odraz naših dnevnih i svakodnevnih života. Ono što nam se događa, ono što živimo i što nas muči i brine u najbližoj je vezi s načinom na koji fantaziramo, zamišljamo, predviđamo.

Jer,država čiju je nedavnu prošlost obilježilo ubijanje mecima, tromblonima, granatama, zoljama, osama, raketnim bacačima, kratkim i dugim cijevima, minama, noževima, bojnim otrovima, bacačima plamena, ćuskijama, spaljivanjem, guranjem niz litice..danas nema pušku za omamljivanje medvjeda.

Jedino ispravno rješenje bilo je napraviti medi spomenik u centru Banjaluke. Da nas svaki dan podsjeti koliko smo se udaljili od sopstvene suštine, koliko daleko smo otišli od ljudskosti i koliko sve više na zvijeri ličimo.