Evidentno je da zbog personalnih relacija partijskih rukovodstava, ljevica u Bosni i Hercegovini drastično gubi svoje biračko tijelo što u državi u kojoj decenijama vladaju nacionalističke partije može značiti samo nastavak podjela motiviranih nacionalizmom, fašizmom i kriminalom.
Zvezdane ratove sam otkrila kao literaturu: prvo je roman izlazio u nastavcima u beogradskoj Politici, zatim je izašao 1978. u ediciji omladinskih romana Plava ptica, koja je započela još između dva rata. Roman je izašao zajedno sa filmom, koji se pojavio u Jugoslaviji sa uobičajenim kašnjenjem, oko godinu dana posle premijere 1977.
Slavko Štimac se kloni provokativnih izjava, ne voli da komentariše postupke ljudi s kojima je sarađivao, smatra da o tome treba njih pitati, a dodatni "problem" jeste što se čini da drugima traži uvijek bolju stranu ličnosti. Kao da je ostao zarobljen u likovima koje je dosad tumačio. To su, poznato je, redom bili dobri momci nježne i blage naravi a utisak je da je takav i sam Slavko Štimac. Kad je posijle kraćeg nagovaranja odlučio nešto da pojede, djelovalo je kao vic što je izabrao pizu koja se zove "Mafioso".
Ne želim odgajati djecu pod staklenim zvonom jer žive u mjestu koje je preprometno, prezagađeno i s mnogo kriminala. Ne želim voditi klince na Hitnu jer su ogrebli koljeno, niti ih želim pola sata voziti do škole. Želim da padnu, raskrvare se i nastave se igrati te da u školu pješače sami. Uvijek sam smatrala Britance razmaženima jer ih roditelji tetoše, paze i nikada ne ispuštaju iz vida.
Jednu staru priču na tu temu ima Ephraim Kishon, a na isti način onomad se u Seinfeldovom sitcomu, sjetit ćete se, Cosmo Kramer slučajno zatekao u kompaniji Bradt & Leland: jedan ga vidio u hodniku, pomislio da tu radi i dao mu neki poslić, i Kramer je uskoro zaista počeo raditi, čak i nositi posao kući...