Tako je mene prekjučer neugodno iznenadila spoznaja da odnedavno u zagrebačkom Kaptol Centru nema više kina. Ne patim ja toliko za Cineplexxom kao brendom. Nemam pojma tko je vlasnik Cineplexxa. Ali. Zatvaranje kina u Kaptol Centru pogodilo me, bez obzira na to što sam, priznajem, izuzetno hormonalna, iz nekoliko razloga, ali prije svega zato što je to na određeni način definitivni kraj jedne zagrebačke priče koja je trajala punih deset godina.
„Prvo su došli po pivare“, započeće neki bosanskohercegovački Martin Niemöller svoju tužbalicu, naginjući posljednji gutljaj iz gotovo prazne limenke „Nektar“ piva, „…a ja se nisam pobunio, jer nisam bio pivar“.
Pokupljeni su studenti iz banjalučkog studentskog doma, potrpani u kamione i odvezeni na bihaćko ratište. U tom oponašanju hitlerjugend jedinica, nastradalo je 13 studenata, na desetine ranjeno...
Konvencionalne retorzije na Prvom, pa i Četvrtom programu naša su žalosna civilizacijska norma, ali uzeti Treći program Deanu Šoši gore je od zločina, to je primjer herostratizma poput ulaska ISIL-ovaca u Palmiru, gdje su počekićali tisućljetne spomenike
Sedela sam u kafani i pričala sa ortacima. U pauzama od nazdravljanja, uglavnom su kukali na devojke. Jedan je hvalio neku devojku s kojom je uvek mogao da ode u kafanu i koja ga nikad nije smarala "de si, kaćeš doći", drugi je ponosno rekao da mu je laknulo od kad nema devojku jer može po Fejsbuku da postuje i lajkuje šta god hoće, nema nikog da ga uhodi. Standardne priče, koje sam čula sto puta.
Imam pravo kazati da je meni bilo bolje dok je Tito bio živ nego danas. Nacionalisti su priželjkivali ovakav rasplet samo zarad toga da budu svoji na svome. Eto, sad smo svi na svome…