2016. godina je godina izbora u dve najbitnije zemlje sveta – Srbiji i Americi. Prva nam je bitna jer su sticajem ludačkih okolnosti naši očevi baš u toj zemlji rešili da oplode naše majke a mi smo dovoljno lenji, glupi ili nam je ovde do jaja pa nećemo da se dislociramo u neku Švecku. Druga je bitna jer je jebiga bitna, ako treba da ti iko objašnjava zašto je bitna onda idi sipaj drvofiks u fišek od srpskog telegrafa i duvaj dok ne postaneš lišaj.
U časovima dokolice, maestralno uznemiravam svoje moždane vijuge zadiranjem nosa u živote Banjalučana s kojim, hvala Gospodu, nisam niti jednom krvnom vezom uvezana. No, tješim se da je taj kuriozitet sasvim prirodna pojava te da nisam jedini mali Mujo. Kako bilo, dokoličarenjem dođoh do spoznaje da je novi trend u gradu na Vrbasu eksploatacija djece zarad sticanja „prestiža“ u jedinoj sredini prema kojoj zaista osjećamo kakvu-takvu društvenu odgovornost – Intern(a/e)tu.
Sarajevo ti ne da daleko od sebe, niti dopušta o sebi govoriti kako ti hoćeš i naumiš, već kako te ono upravi i kako ti ono odredi da možeš vaziti. To je ono najsarajevskije što ti Sarajevo može podariti…
Elem, prvi put nakon Biljane Plavšić, oficijelna politika Republike Srpske priznala je zločine koje je neko u njeno ime počinio. Progledala je vrhuška u manjem entitetu i vidjela kako je nesrbe nepune četiri godine držala u getu.
U američkoj državi Floridi zabranjeno je prditi na javnom mjestu utorkom iza šest sati poslijepodne, u Iowi jednoruki pijanisti ne smiju naplaćivati svoje usluge, u Oklahomi je zabranjeno poslije sedam uvečer držati magarce u kupatilu… A u Hrvatskoj postoji besmisleni zakon koji sankcionira javno poticanje na nasilje i mržnju
Video potpisuju SPUS i Udruženje studenata prava Pravnog fakulteta u Sarajevu, te njime žele poručiti kako su Sarajevo i Pravni fakultet nadživjeli njega i njegove ideje, te da se na njemu sada odgaja nova generacija patriota BiH, koja je spremna u svakome momentu biti na dispoziciji svojoj domovini, a da on, ma koliko ga uspomene vezale za PFSA, tu više ne može proći, a kamoli ući.
Ministar se tako svrstava i gura među napadače kao treći, onaj – uvijek bude jedan takav - što stoji iza njih, skače, huška ih i podjaruje, ali je prevelika pička da i sam udari, pa onda na policiji kuka, plače i „podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“.
Kada sam u avgustu 1999. godine ušao u redakciju Večernjih novina, sa željom da ‘postanem novinar i kritikujem vlast’, mislio sam da takve novine nikada ne mogu prestati da izlaze.