Slušajući prethodnih nekoliko dana o dešavanjima oko referenduma u Republici Srpskoj čovjek mora da se zapita postoji li relevantna informacija u današnjim medijima koja oslikava realno stanje stvari.
Neku noć za vreme Igara u Riju sam posmatrao naše olimpijske vaterpoliste kako se bore protiv Japanaca, i čudan sled asocijacija i kombinacija plovećih ljudi, Srba i Japanaca, podsetio me je na davno putovanje u fascinantnu zemlju izlazećeg sunca.
Predsjednik RS Milorad Dodik nezaustavljivo grabi ka referendumu uništavajući na taj način i svaku pomisao građana ovog entiteta da će dočekati vrijeme u kojem će živjeti normalno.
Vele da se ne isplati. Vele da internacionalisti na ovim prostorima prvi zaplate u slučaju nacionalizma i internacionalnog sukoba. Internacionalisti su vazda "donji". "Luzeri". Zato je bolje biti nacionalista.
A, gdje je u čitavoj ovoj priči Bosna i Hercegovina? Nigdje, nula bodova. Ove godine je Amel Tuka i njegovo polufinale plafon BiH sporta na Olimpijskim igrama.
Ne treba biti na kraj srca. Evo, zamolićemo Olimpijski komitet – ili koga već treba da zamolimo – da u Srbiju pošalje jednu olimpijsku medalju viška. A mi ćemo ovde ispred zgrade parlamenta postaviti pobedničko postolje i na njemu uručiti medalju našem nepravedno zapostavljenom predsedniku vlade.
Šta to svi oni, zapravo, rade i šta provociraju na razne načine sa istim posljedicama. Tvrdeći da nisu isti. Proizvode stalne sukobe i mržnju jer na tome hrane svoj opstanak znajući da im niko neće ništa, makar to bilo kobajagi nelogično. A sasvim je logično. Bez sukoba i mržnje njih nema. Treniraju Bosnu i Hercegovinu uporno, predizborno i postizborno, ne bi li postala nešto što se može – objesiti mačku o rep, pa njome vladati podijeljeno na tri! Ostalo su finese. Domaće i inozemne. Logika u svemu tome više nije tema.
Na dan kada je počeo ustanak u Varšavskom getu, 19. travnja 1943., snimljena je jedna od amblematskih fotografija povijesti Holokausta. Ispred grupe ljudi, uglavnom žena, koji dižu ruke na predaju, sasvim mali je dječak s micom na glavi (tako su se u nas u ona vremena zvale gradske kape sa šiltom), možda ima pet-šest godina, drži ruke u zraku, predaje se, sasvim ozbiljna lica, i gleda negdje dolje, onako kako je Židovima bilo naloženo da gledaju.