Boja prvog, gornjeg lijevog polja u povijesnom grbu možda je i najveća tajna hrvatske povijesti: punih se posljednjih dvadeset pet godina tako najveći historiografski, heraldički, veksilološki i kafanski autoriteti u državi spore oko toga kako ‘počinje’ šahovnica na hrvatskoj zastavi
Prije par godina sam prisustvovao konferenciji za štampu na kojoj su srbijanski predsjednik Nikolić i vožd austrijskih desničara Strache veličali svoje novo partnerstvo.
Moje ime je Admir Čavka, te ću na narednoj sjednici Narodne skupštine RS-a, zakazanoj za 6. decembar, preuzeti mandat zastupnika u ovom najvišem zakonodavnom tijelu entiteta Republika Srpska. Premda, fudbalskim žargonom rečeno, u igru ulazim u drugom poluvremenu, odlučan sam da vam pokažem da se politikom možemo baviti na drugačiji način.
Jedan savršeno nedužan, ispravan i miroljubiv građanin, koji nikome ništa loše nije učinio, nikoga zapravo nije krivo ni pogledao, naziva se neprijateljem naroda i države jer se usudio kazati da je njemu u Jugoslaviji bilo lijepo.
Smrt doživotnog predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita 1980. godina pratila su dva glomazna društvena trenda koja će definisati jugoslovensko desetljeće koje je slijedilo.
Svi su u dugačkom redu čekali da kubanski vođa umre, velika se, teška svjetska historija valjala s Atlantika na obale posljednjeg otoka svjetske Revolucije, a na koncu joj je - jedva tri-četiri dana nakon Castrove smrti - glave došlo Tužilaštvo Kantona Sarajevo
Profesor Janjiček, koji je aranžirao predsjedničinu foto-seansu sa “sve-hrvatskim” barjakom u Kanadi, zadužio je svjetsku historio-grafiju otkrićem da je Josip Broz Tito u Drvaru ubijen u svojstvu vlastitoga bodyguarda, tako da ni Nijemci nisu znali da su ga likvidirali. A onda su Britanci – tvrdi profesor – u Bari doveli novog Tita…