Jesi li to, majke ti, vehabija?, prvo me upitala kad smo se upoznavali, zbog brade na mom licu. To nikada nije pitao nijedan kolega, a sigurno su pomislili.
Trećeg februara 1954. godine Vladimir Nabokov pisao je Jamesu Laughlinu, osnivaču izdavačke kuće New Directions: „Da li biste objavili tempiranu bombu koju sam upravo završio?
Da li su vozovi, autobusi i avioni zaista doveli do porasta književne proizvodnje? Izvesno je da su ta prevozna sredstva brzo prodrla u svetove pisaca. Prvo sećanje Virdžinije Vulf je na majčinu haljinu u omnibusu.
Dobila sam četvrto unuče. Tko god me zna prilazi mi i traži da iz torbe izvučem mobitel i pokažem prvu fotkicu moga Noe. Nemojte mene pitati zašto se mali zove Noa, “tata mu je izabrao ime”.
Ta ista vlast, pokazalo se, nema zakone koji će otkriti Davidove ubice, ali ima zakone koji će opustošiti uređen prostor i ukloniti najtopliju ljudsku poruku ubijenom mladiću! Treba li ovom bezumlju komentar!?