Uživanje u tuđoj nesreći, naslađivanje tuđim gubitkom, najrašireniji je oblik ponašanja u tijesnome i neprozračenom društvu, kakvo je naše. Tako se živi u orijentalnim balkanskim komšilucima i u mediteranskim malomišćanskim susjedstvima.
Odavno nije u javnom diskursu
izgovoreno toliko ružnih, teških i neprimjerenih riječi koliko je stalo u
objavu glumca Emira Hadžihafizbegovića o obraćanju premijera Crne Gore Dritana
Abazovića...
Poslije svih ovih godina saznavanja, analiziranja i razmišljanja o onih nekoliko srpanjskih dana 1995. u Srebrenici i okolnim gradićima, bio je jedan jedini motiv, jedan jedini vir koji me je vukao prema fikciji. Bili su to upravo oni vozači autobusa – civili, radnici loklnih prijevozničkih preduzeća, ljudi uglavnom u ozbiljnim godinama, ljudi koje su u tom kraju svi poznavali, jer su vozači autobusa u bosanskohercegovačkim varošima među najpoznatijim i najvažnijim ličnostima.
Iako 25 godina nakon rata stanje izgleda beznadežno, ne smijemo nikada izgubiti nadu u dobrog čovjeka, jedino što nam je preostalo. Sposobnost čovjeka da žali drugog čovjeka najveći je napredak evolucije, prapočetak civilizacije, ono što je čovjeka počelo da razlikuje od zvijeri, neophodnost na kojoj je započet razvoj svijeta kakvog poznajemo.
Gordana Kecman je mnogo je živa i prisutna u svima nama koji smo je poznavali. Za sve nas na usputnim stanicama njenog života i za njenu porodicu koja je za njenog života uvijek stajala na glavnom peronu. Ona ne može tako lako otići od svih nas i nikad neće.