U Hrvatskoj se za smotku marihuane u zatvoru sjedi šest mjeseci, a (uvezeni) silovatelji ponavljaju nagore zločine u još grozomornijem izdanju, pa kada se ne priznaje nikakva tuđa pravda, samo je bilo pitanje vremena kada će i kod kuće stradati nove nevine žrtve. Tako se na najtragičniji način dokazalo da tvrdoglavo pozivanje na pravo ne dokazuje osjećaj za pravdu, a praznoglavo čuvanje nacionalnog suvereniteta ne može biti izlika za oprost nedopustivih zločina
- Ej, Lemi, imaš pedeset miliona maraka sitno? - Nemam, brate Remi. - Stvarno nemaš? - Odakle mi, sve da i imam?! - Ej, nemoj meni da uvaljuješ te predratne fore, matere ti! - A šta da ti uvalim, brate Remi? - Pedeset miliona maraka, reko sam ti.
Nacionalizam nije emocija koja se može živjeti svakodnevno, ona ljude obuzima na mahove, ona reagira na povode, ona je strateška rezerva zla koja se mobilizira po potrebi. Čovjekova svakodnevica ipak se ne zbiva u naciji nego u porodici: košulja je bliža od kaputa. Je li porodica temelj nacije i države, ili je nacija samo accessory porodice, a država sila koja štiti "porodične vrijednosti"? I što se zapravo krije iza te patetične fraze koju konzervativci koriste kao znak raspoznavanja?
Industrija zabave je suočena sa gargantuovskim apetitima, a pošto u procesu konzumacije njeni proizvodi nestaju ona neprestano mora nuditi nove. Pritisnuti ovom nevoljom, oni koji koji proizvode za masovne medije pretražuju čitavo područje prošle i sadašnje kulture u nadi da će tu pronaći prikladan materijal. Ovaj se materijal, međutim, ne može ponuditi takav kakav je; on se mora izmeniti da bi postao zabavan, mora se prirediti za što lakšu konzumaciju.
Stanje u Bosni i Hercegovini posljednjih godina neodoljivo podsjeća na prve sapunice s početka devedesetih. Možeš fulati stotinu epizoda, no kad se vratiš ekranu i dalje si sasvim u tijeku zbivanja. Jer zbivanja nema i sve je samo pretakanje beskrajno šupljeg u suludo prazno, dok nam nad glavama ordiniraju sebične autokrate, kronični destabilizatori bolje budućnosti.
Šta se dogodilo sa većinskim bošnjačkim življem? pitaće neki turista-namernik. Na to pitanje bi pravoverni žitelj Kamengrada trebalo da odgovori jednostavnom upitnom rečenicom: “A, jesi l ti čito Andrića?” Kusturica i Dodik smatraju da se sa ovom frazom prekida svako dalje raspitivanje i prelazi na lepše teme.
Šta, međutim, imamo na jugoistoku? Imamo, naravno, fenomen "loženja na državu" doveden do paroksizma. Ima toga u Hrvatskoj, ima toga u Crnoj Gori, ima toga u Srbiji, ima toga na Kosovu, ima toga u Makedoniji, ali što ga ima u Bosni i Hercegovini, to je tek čudo jedno. Jedni se lože na državu Bosnu i Hercegovinu, jedni na što državniju Republiku Srpsku, treći na koliko-toliko državnu Herceg-Bosnu.
Ministarstvo prosvete Republike Srbije ukinulo je financiranje Istraživačke stanice Petnica kraj Valjeva. Ovaj jedinstvani kamp za talentirane gimnazijalce i studente otvoren je daleke 1982. godine, kao prva nezavisna obrazovna ustanova u bivšoj Jugoslaviji, čije će brojne programe iz prirodnih i društvenih znanosti u sljedeće tri decenije proći gotovo četrdeset hiljada sudionika. Juna 2009, eto, Ministarstvo prosvete odlučilo je da zemlji Srbiji više ne trebaju talentirani mladi znanstvenici.
Čola je jedina konstanta nesrećnih zemalja svojevremeno labavo povezanih u bajagi večni SFRJot. Raspade se zemlja, raspadoše se bendovi, neki dobri svirači i pevači pomreše, Bora Čorba se pretvori u lokalnog društveno-političkog radnika, na takozvanom stejdžu ostadoše samo Čola i pomalo u drugom planu Kornelije Kovač i YU grupa.