Nije baš da vjerujem svemu što pročitam u novinama, niti sam pretjerano senzibiliziran oko života i priključenja haških uznika, pravomoćno ili nepravomoćno osuđenih, ali me iz popodnevnoga ljetnog drijemeža prenulo ono što sam pročitao o žalbi obrane generala Mladena Markača, na prvostupanjsku presudu, kojom je, prilično obilatom kaznom, osuđen za ratne zločine počinjene u kolovozu 1995.
Zamislimo da neko upućen, stručan i odgovoran krene danas pisati knjigu o šesnaest godina (post)dejtonske Bosne i Hercegovine; kakav bi bio idealan naslov te (još uvijek) nepostojeće knjige?
Kada lijepo govori o Anti Gotovini i Mladenu Markaču, premijerka ne čini ništa drugo nego se, nesretnica, malo odmara od licemjerja i shizofrenije. Vrlo dobro znaju što govore i oni koji tvrde da su Gotovina i Markač zapravo nevini.
Avgusta 1984. moralo se u vojsku. Mene je najpre slalo na Lastovo, a nakon sedam dana na obuku u Knin, u Severnu kasarnu, u kojoj se, kako mi se činilo, naguralo pola Jugoslavije, i to one divljije, bučnije, fizički jače i izdržljivije.
Medijska slika koju Bosna i Hercegovina svakodnevno otprema u svijet uglavnom je monotona, monokromno siva, ispunjena crveno-zelenom korupcijom po rubovima, bahatošću lokalnih glavonja, već standardnim negiranjem ratnih zločina i svim drugim veseljačkim pojavama koje, kako bi to Fatmir Alispahić sigurno procijenio, nisu ni upola tako opasne kao cionistička gay parada, trn u oku svih pravijeh Bošnjaka.
Kako je život prevrtljiva ku*va. Danas jesi, sutra nisi, ili da parafraziramo Gundulića: Tko bi gori, sad je doli. Sise, guzice, američki filmovi... Magu šunda i kiča život se pretvorio u sapunjaru kakve je godinama promovirao. A bio je tako cool tip.
Građani ne treba da brinu, sve je bajkovito, pa onda nema mesta panici, sve je pod kontrolom, da bi te izjave odmah zamenile one: Situacija je objektivna, svi treba da budu solidarni sa vladom zbog novonastalih teškoća i da daju svoj doprinos u prevazilaženju istih.
Kriza na sjeveru Kosova pretvorila se u međuvremenu u histeriju ravnopravno podijeljenu između Beograda i Prištine. Histerija je klinička i – dakako – licemjerna. Tako to ide kad se politika oslanja na nacionalne mitologije.Srbija se ne bi odrekla sjevernog Kosova – ako ni zbog čega drugoga, ono kosovskim Albancima u truc (srpski - inat), da ih rajca i nervira.