Stanje u Bosni i Hercegovini posljednjih godina neodoljivo podsjeća na prve sapunice s početka devedesetih. Možeš fulati stotinu epizoda, no kad se vratiš ekranu i dalje si sasvim u tijeku zbivanja. Jer zbivanja nema i sve je samo pretakanje beskrajno šupljeg u suludo prazno, dok nam nad glavama ordiniraju sebične autokrate, kronični destabilizatori bolje budućnosti.
Šta se dogodilo sa većinskim bošnjačkim življem? pitaće neki turista-namernik. Na to pitanje bi pravoverni žitelj Kamengrada trebalo da odgovori jednostavnom upitnom rečenicom: “A, jesi l ti čito Andrića?” Kusturica i Dodik smatraju da se sa ovom frazom prekida svako dalje raspitivanje i prelazi na lepše teme.
Šta, međutim, imamo na jugoistoku? Imamo, naravno, fenomen "loženja na državu" doveden do paroksizma. Ima toga u Hrvatskoj, ima toga u Crnoj Gori, ima toga u Srbiji, ima toga na Kosovu, ima toga u Makedoniji, ali što ga ima u Bosni i Hercegovini, to je tek čudo jedno. Jedni se lože na državu Bosnu i Hercegovinu, jedni na što državniju Republiku Srpsku, treći na koliko-toliko državnu Herceg-Bosnu.
Ministarstvo prosvete Republike Srbije ukinulo je financiranje Istraživačke stanice Petnica kraj Valjeva. Ovaj jedinstvani kamp za talentirane gimnazijalce i studente otvoren je daleke 1982. godine, kao prva nezavisna obrazovna ustanova u bivšoj Jugoslaviji, čije će brojne programe iz prirodnih i društvenih znanosti u sljedeće tri decenije proći gotovo četrdeset hiljada sudionika. Juna 2009, eto, Ministarstvo prosvete odlučilo je da zemlji Srbiji više ne trebaju talentirani mladi znanstvenici.
Razapet između vjere (islama), naroda (bošnjačkoga) i države (Bosne i Hercegovine), između poimanja vlastite uloge kao etničkog lidera, autoriteta u pitanjima vjere i legalno izabranoga državnika, između konzervativne privrženosti trokonfesionalnom uređenju Bosne nalik na starinski milet-sistem, i moderne demokratske države, građanskoga društva i laičke kulture – nikada nije uspio, niti se previše trudio, izgraditi doktrinu ili barem praktično-operativnu političku koncepciju kojom bi sve te elemente harmonizirao u javni nastup, kojim bi se uvjerljivo obraćao svim građanima Bosne i Hercegovine.
Čola je jedina konstanta nesrećnih zemalja svojevremeno labavo povezanih u bajagi večni SFRJot. Raspade se zemlja, raspadoše se bendovi, neki dobri svirači i pevači pomreše, Bora Čorba se pretvori u lokalnog društveno-političkog radnika, na takozvanom stejdžu ostadoše samo Čola i pomalo u drugom planu Kornelije Kovač i YU grupa.
Mi obitelj smo za praznike došli kod mog dida na Šoltu. Mi smo nosili borše i penjali smo se uza skale prema dvoru. Moj dida je nacalijo se navr skala i rekao je: „E nek ste vi meni došli, dica! Sritan vam dvajsdeveti novembra!“
Proći će desetljeće i po, a generaciju će mi dobro potresti jedna nova istina. Ona o našoj odgovornosti. Žarko Puhovski, hrabro kako on to najbolje zna, prije par dana u jednom intervjuu za banjalučku Buku, obznanio je ono što nam je već odavno trebalo biti dobro poznato, rečenicom da su za zločine moralno odgovorni svi oni koji zločin osudili nisu.