Sarajevski fuk-ulet, mrtvi let Abdurahmana M, vlačna natezanja, vozna navlačenja, Zdravko Grebo i fuck the moral, za šta smo se borili, Onaj Čije Se Ime Ne Spominje a nije Kinez, Patrijarh, Kardinal, Reis, brojno poklapanje, auto-privatizacija, Neprijatelj, Selmo Cikotić i molioci, Amira Maltenetratorka i još puno toga što i nije tako malo.
Zemlja traži krivce, krivci traže zemlju. Kao kad lik traži pisca a ne obratno, kao Bog zapovijeda. Ljudi izjednačeni tek u bijedi, ravnopravni samo u vlasti i u bogatstvu stečenom na najčudnije i namaglovitije načine. Munib i Miodrag, ujedinjeni u sticanju para, skupa i na sudu, bratski jamljali, oba za se i u svoj džep. Ćiro uzimao ponajviše, baraž ga zaustavio. Teško da će iko od njih u zatvor, u zatvor idu oni koji kradu staro željezo. O Radovanu, Jevrejima, Aliji, Slobi, Franji, sadaci, nafaci i ostalom, čitajte u sedmičnom pregledu nedjelje, hefte i tjedna.
Trista čuda u ovoj epizodi! Tramvaj koji govori, okrugli sto na čoškove, lebdeći gradonačelnik, Ginisovi rekordi, deda trči stadionom, šega, šora, mačovanje... Ima i sporta, u zdravom tijelu zdrav duh. Ima još svašta nešto, samo se sad ne mogu sjetit.
Od svih kritičara najveći je, najgenijalniji i najnepogrešiviji – vreme, kaže jedan aforizam. Ti kritičari, frustrirani marginalci, domaći izdajnici, strani plaćenici i sve ono čime su počašćeni od Mile nam vlasti, slušali su začuđeno koncert zvižduka na koncertu No smoking Orchestra u Banjoj Luci kad se On pojavio na sceni.
Postoji jedna generacija ljudi kojima je u djetinjstvu sve bilo manje – više jasno. Moja, recimo. Znali smo to, iz stripova, sa požutjelih stranica „Laso“ romana, iz ratnih bajki za veliku i malu djecu koje su zvali „partizanski filmovi“. Znali smo to i iz brižno odabranih stranih filmova u kojima se vidjelo koliko je taj mrski kapitalizam zao i bezdušan. Sumnju u dobro kao dobro i zlo kao zlo unosio bi tek poneki samurajski film.
U nacističkoj Njemačkoj su za vrijeme Drugog svjetskog rata postojali koncentracioni logori. U logorima su u plinskim komorama spaljivani ljudi. Iz dimnjaka je izlazio pepeo, ljudski, masan i lijepljiv. Gebelsova propagandna mašinerija ubjedila je svoj narod da je pepeo i dim čudnog mirisa dim iz pekara, gdje logoraši, pripadnici nižih ljudskih rasa, prave hljeb za njemačke vojnike na frontovima širom svijeta.
Pas laje, političar laže, novinari konstruiraju, a ja se stalno vraćam odnekud. Vratio se iz Beograda, sa književnog festivala. Nitko me nije uhitio i zatvorio, laže Želja K. da Srbija nije sigurna za Bosanske građane. Ni Lamiju nitko nije uhapsio, a ona iz Sarajeva. Ni Pirketa, a on je Bosanac.
I zato vas to pitam. Zato što ja ovaj grad ne doživljavam, kao gruntovnu skalameriju većinskog srpskog življa, sa nešto Bošnjaka, Hrvata, te ostalih, folklora radi. Ovo je grad Banjalučana. Trebao bi biti. Barem je nekad bio.
Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.