Nije baš da vjerujem svemu što pročitam u novinama, niti sam pretjerano senzibiliziran oko života i priključenja haških uznika, pravomoćno ili nepravomoćno osuđenih, ali me iz popodnevnoga ljetnog drijemeža prenulo ono što sam pročitao o žalbi obrane generala Mladena Markača, na prvostupanjsku presudu, kojom je, prilično obilatom kaznom, osuđen za ratne zločine počinjene u kolovozu 1995.
Zamislimo da neko upućen, stručan i odgovoran krene danas pisati knjigu o šesnaest godina (post)dejtonske Bosne i Hercegovine; kakav bi bio idealan naslov te (još uvijek) nepostojeće knjige?
Kada lijepo govori o Anti Gotovini i Mladenu Markaču, premijerka ne čini ništa drugo nego se, nesretnica, malo odmara od licemjerja i shizofrenije. Vrlo dobro znaju što govore i oni koji tvrde da su Gotovina i Markač zapravo nevini.
Ovakav je naslov 24. srpnja izašao u sarajevskom listu Dnevni avaz: “Kršćanski ekstremista ubio 92 osobe”. U naslovima objavljenim istoga dana na stranicama hrvatskih novina Anders Behring Breivik nazivan je monstrumom, radikalnim desničarem, pa čak i osobom poremećena uma, ali onoga što stoji u Avazovom naslovu nije bilo nigdje.
Mi oškoprci smo na livadi iza Gospe od Cukra žogali na male branke. Kad mi žogamo onda ja budem Mesi i nakesam se masu golova. Moj drug Dino isto je neloš žogaš i on bude Ronaldinjo. Samo onda je usred pake na livadu dogibao onaj fra Ive sa jednim barbom.
Hrvatsko slovo je – u svojoj najboljoj tradiciji izvođenja nepoćudnih pisaca pred streljačke vodove – krenulo u odstrel Mirka Kovača, proglasivši ga "srpskim književnikom kojeg je, nakon navodna bijega iz Beograda, na ugodnim istarskim žalima udomila Republika Hrvatska"
Avgusta 1984. moralo se u vojsku. Mene je najpre slalo na Lastovo, a nakon sedam dana na obuku u Knin, u Severnu kasarnu, u kojoj se, kako mi se činilo, naguralo pola Jugoslavije, i to one divljije, bučnije, fizički jače i izdržljivije.
Medijska slika koju Bosna i Hercegovina svakodnevno otprema u svijet uglavnom je monotona, monokromno siva, ispunjena crveno-zelenom korupcijom po rubovima, bahatošću lokalnih glavonja, već standardnim negiranjem ratnih zločina i svim drugim veseljačkim pojavama koje, kako bi to Fatmir Alispahić sigurno procijenio, nisu ni upola tako opasne kao cionistička gay parada, trn u oku svih pravijeh Bošnjaka.