Uvrede, bes i frustracije srpskih zvaničnika učinili su da kolateralna šteta posete kancelarke Merkel, gotovo po običaju, postanu odnosi s Hrvatskom, Bosnom i Crnom Gorom. Mada su njene poruke bile upravo suprotne
Jesu li političke elite uvjerile svoje birače da su loši hrvatsko-srpski odnosi nešto poželjno, ne bi li u održavanju tih loših odnosa imale ispriku kako 'samo' slijede 'narodnu' volju? Ako je tako, a sve upućuje da jest tako, na djelu je duga i mučna talačka kriza koja je izazvala stockholmski sindrom: taoci su se zaljubili u svoje otmičare i postali suučesnici
Njemačka kancelarka Angela Merkel priključila se mnoštvu političara i značajnih dužnosnika koji će, unatoč tome što dolaze u susjedstvo, zaobići Bosnu i Hercegovinu. Razlog je jednostavan i službeno je potvrđeno – nema domaćina
Niko nije mogao ni slutiti da će se na Katedri za srpsku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu krajem devedesetih roditi udruženje koje će nakon dvanaest godina prerasti u ultradesničarsku partiju, čiji će princip rada baštiniti ono najefikasnije iz levičarske političke prakse i najmračnije iz desničarske. Ovaj spoj nacionalnog i socijalnog tokom vremena će doživeti niz transformacija da bi se naposletku utvrdio u izgradnji novog nacionalnog identiteta, negiranju zločina srpske vojske i paravojske tokom devedesetih, kočenju procesa demokratizacije zemlje, reintegraciji “srpskih zemalja” i novoj politici podizanja nataliteta u Srbiji.
Christopher Hitchens, jedan od najpoznatijih savremenih svjetskih novinara i također jedan od najpoznatijih savremenih svjetskih ateista i antiteista, objavio je nedavno članak pod naslovom "Pravi problem na Balkanu je religija", a čiji je prevod prenio i niz "regionalnih" portala.
Ima zlodjela koja čovjek počini za svoj račun, a ima i zlodjela na koja ga motivira društvena zajednica, vlast i država, ili mu za njih unaprijed osigura oprost grijeha. Među druga, primjerice, spadaju ratni zločini. Nikada u našem vijeku, ni u jednom ratu i niti na jednoj strani, neki vojnik ili policajac nije počinio zločin za koji, manjim ili većim dijelom, odgovornost ne snose društvo, vlast i država. Razlika je samo u tome kako će se tko odnositi prema toj vrsti odgovornosti.
Kako da mu kažem da mi je malo neprijatno zbog togašto je sve tako čisto i uredno?! Zato sam ovako formulisao svoje zapažanje: „Izgleda da kod vas u Sloveniji, bez obzira na sve individualne, političke i kulturološke razlike među ljudima, postoji opšti konsenzus da se živi dobro.”
Vaistinu je Najveći sin naših naroda i narodnosti imao veliku sreću da svetom premetne u krevetu. Malo je ko od njegovi saboraca i pajtaša iz takozvanog Pokreta nesvrstanih imao tu privilegiju. Većina ih je završila u atentatima, neki pred streljačkim strojevima, drugi na vešalima. Izgleda da će se od čitave te ekipe samo Fidel Kastro pridružiti drugu Titu. Pod uslovom da uopšte namerava da umre.
Da li je Parada ponosa "visoko rizična manifestacija"? Bez sumnje – jeste. Baš kao i velike fudbalske utakmice, i politički mitinzi izvesnih stranaka i organizacija, i razni birfestovi i slične drndiguzne mamipare (kao što smo upravo videli na prilično košmaran način), pa ipak niko ne pokušava da ukine fudbal, politiku ili muziku u ovoj zemlji. Nema razloga da sa famoznom Paradom ponosa bude išta drugačije.