Da je Bog htio pedere, stvorio bi Adama i Stevu. Tako kaže transparent kojim su Gay-Pride u Zagrebu popratili izbrijani i nabrijani kontrademonstranti. Osim što znanstveno dokazuje kako su pederi Srbi, transparent otvara i vječno pitanje svih svjetskih homofoba, majku svih pitanja: odakle dolaze pederi? U kojim se to tajnim podzemnim laboratorijima regrutiraju, čime ih hrane, kakvu muziku slušaju ti nesretni mladi ljudi, pa listajući Neckermannov katalog muškog donjeg rublja iznenada s užasom osjete blagost u gaćama?
U jednom filmskom klasiku inspirisanom događajem, tačnije – jednom životinjom, govorilo se o koječemu. Najmanje o zlosretnoj životinji. U snijegu, na visinama do tada nedostižnim; neko s viškom vremena, dobro uhranjen, solidno obučen i obuven, u ledu je našao smrznutog leoparda. Onda je, ponesen metaforom otuđenosti i nepripadanja, nastao zapis o bijelcima u crnoj Africi. Onda i film.
U utorak, 22. juna, koji se u Hrvatskoj po novome računa kao Dan antifašističke borbe, gledao sam na History Channelu dokumentarni film o glasovitom Božićnom primirju 1914, događaju bez presedana u cjelokupnoj povijesti ratovanja, kada su kraj flandrijskog gradića Ypresa britanski i njemački vojnici na prvi ratni Badnjak spontano izašli iz rovova i proglasili primirje, ukrasili drvca, zajedno zapjevali, izmijenili cigarete, vijesti, iskustva i životne priče, pa na kraju odigrali danas već historijsku nogometnu utakmicu.
Ono što je poražavajuće i zastrašujuće je da BiH aktivno tjera svoje ljude u ponor, a da prvi korak u prepoznavanju i nazivanju nasilja, govora mržnje i zločina iz mržnje pravim imenom, pravi neka druga država, pa makar tako što nekoj od žrtava te mržnje odobri zahtjev za azil i širom otvori svoja vrata, da bi ih tako zaštitila od vlastite domovine
Druge vjerojatno nariču i čupaju kosu što ovih mjesec dana nisu u domeni njegovih interesa, a nogometna utakmica im se čini kao dugonoga plavuša, koja je ujedno posve prirodno vrelo omiljenog mu piva.
Izađem tako nadrndan i špijam po komšiluku ko je kupio nova kola, ko je pičnuo novu fasadu, stolariju i prateće urbanističke statusne simbole. Odlunjam do penzića u parku preko puta Muzeja i posmatram šahovske manguparije zlatnih dječaka.
Postoje najmanje dva razloga zbog kojih bi dvodijelni intervju Dragomira Babića u ‘Nezavisnim novinama’ od 11. i 12. juna 2010. godine morao ući u priručnike novinarstva u svim školama u kojima se ovaj zanat u Republici Srpskoj uči. Prvi je da se budućim novinarima pokaže koliko nisko pada profesija koja se stavi u službu jedne političke opcije, a drugi, još važniji, da se pokaže do kakvog apsurda je dovedeno novinarstvo u društvu u kojem sloboda medija ne podrazumijeva i odgovornost za objavljenu riječ. Bez te odgovornosti medij se stavlja iznad onoga kome je namijenjen ponižavajući i podređujući sebi onoga kome bi, po logici stvari, trebao da služi – čitaoca, gledaoca, slušaoca.