Socijalizam se opet često spominje. Najviše u svakodnevnom životu, nešto malo i u medijima i akademskom diskursu.Ali ni traga nostalgije za njim u politici.
Najjednostavniji opis političkog prostora je u dve dimenzije. Jedna je ideološka i na njoj se vrednuju različite političke alternative. Druga je usko politička i na njoj su poređani ljudi, glasači na primer, po tome kako su grupisani oko pojedinih alternativa ili, recimo, interesa.
Paradoks pobune nije u nemogućnosti pobune same, nego u mogućnosti pobjede, u mogućnosti da pobuna uspije. Naime, pobuna protiv zakona normalnosti, koja ne završava samo u razularenoj ekstazi mase, jer bi takav kraj bilo masovno odnosno društveno samoubojstvo, u trenutku uspjeha se neizbježno preokreće u ukidanje postojećih zakona normalnosti i u konstituciju, utemeljivanje novih zakona normalnosti. Zatirana i potisnuta želja preokreće se u stremljenje. Na tački prijeloma žrtva se pretvara u krvnika/agresora. Zato su utemeljitelji novog svijeta uvijek ubojice. Pobuna kao pobuna uspješna je samo kada je neuspješna, kada je – u krvi – ugušena, kada okonča sa sviješću o porazu: pobunjenik pada kao žrtva i masa se, nakon što se nauživala straha i možda ga prekrila blaćenjem žrtve, razilazi. Razilazi se sa riječima legende. Žrtva je bila čista, čisti račun bez kusura. Legenda samu žrtvu ne pogađa.
To što se dogodilo novinaru Teofilu Pančiću bio bi dovoljan razlog da mu izrazimo solidarnost, ali stvar nije u pukoj konvenciji: ovde u Srbiji danas kao da svi čekamo da se dogodi ono najgore, ono što se dogodilo Ćuruviji i Dadi Vujasinović, pa da se onda vajkamo na zlu sudbinu koja prati novinare i slobodnu reč u medijima.
Kolumnista profesionalac i pravnik amater se pita jesu li branitelji i oni koji su rušili Ferhadiju, i Stari most, i crkvu Svete trojice na Bjelušinama, i čije bi dijete imalo prednost pri upisu na arhitekturu?
U srijedu, dvadeset i osmog jula 2010. godine, na sarajevski aerodrom su sletjela dva VIP putnika; jedan je, kako je trijumfalno primijetio Damir Arnaut, sletio kao slobodan čovjek, odnosno kao free man, dok se drugi samo tako preziva.
Dobro, a jesam li to ja srećan, sada kada su nekadašnji Mali Brabonjci dobili ime i lice, a možda, možda dobiju i zakonsku kaznu? Jesam, utoliko što je bilo strašno važno da policija uradi svoj deo posla, i što ga je ona i uradila, verujem, savesno i profesionalno. To nije važno zbog mene, jer mene to neće raštanglirati, nego zato što je ovo poslednji od poslednjih trenutaka u kojima se možda još i mogu uspostaviti elementarne moralne, civilizacijske i zakonske regule koje razdvajaju jedno uređeno društvo normalnih ljudskih stvorenja od horde divljaka u kojoj je glavni onaj ko ima najdeblju štanglu, pardon, močugu
U našem ''globaliziranom'' svijetu devedeset zemalja i danas homoseksualnost smatra krivičnim djelom, a devet njih za nju izriču najvišu, smrtnu kaznu. U svjetlu ove otužne konstatacije, pamflet engleskog filozofa Jeremyja Benthama iz 1789. godine u odbranu seksualne slobode i napose homoseksualnosti pridobiva iznimno, a na svoj način i paradigmatsko značenje kao svjedočanstvo aktualnosti liberalne misli i problema što ih njezino širenje susreće u svijetu, svijetu koji je i danas velikim dijelom u znaku političkog totalitarizma i religioznog fundamentalizma.
Bila sam u Beogradu u nedjelju kad je Kosovo proglašeno državom.Na ekranu svog televizora u hotelskoj sobi gledali smo što "huligani" rade Beogradu.Dijelila nas je jedna ulica. U ponoć je portir zamolio moga muža da skine tablice s automobila.