Na mestu gde se nađu predsednik Dodik i režiser Emir Kusturica sve je jasno i potrebno je biti direktan, te bez ustručavanja sažeti poruku koju šalju dva emitera simboličke i ideološke konstrukcije koja je zamišljena kao legitimitet trenutnom i budećem stanju večne mržnje, sukobljenosti i nemogućnosti zajedničkog života bez zacementirane odvojenosti tri kolektiviteta.
Jedna od razlika između dva bosanska entiteta je ta što je Republika Srpska, zapravo, korporacija u vlasništvu njenog predsjednika Milorada Dodika, dok je Federacija u vlasništvu one korporacije koja puše u guzicu predsjedniku SDP-a BiH, izbornom pobjedniku i autoru najveće političke krize u toj zemlji od Daytona do naših dana, Zlatku Lagumdžiji.
Slična stvar se dogodila pre otprilike dve godine u Srbiji. Znate, ljudi su racionalno prihvatili ono: „Radili smo užasne stvari u Srebrenici,“ i tako dalje. Ali to je bilo samo apstraktno znanje. Zatim su slučajno – svaka čast srpskim medijima koji su to objavili – naišli na snimak koji prikazuje grupu Srba koja izvodi na poljanu i strelja nekoliko bošnjačkih zatočenika. Rezultat je bio potpuni nacionalni šok. Iako, ponavljam, strogo gledano, niko nije saznao ništa novo.
Moramo na neki način voditi računa o budućem vremenu i generacijama građana, zato što je to možda kategorički imperativ svakog respektabilnog i odgovornog urbanističkog projekta. Svaka gradnja koja želi totalizirati, upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive, urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onu fleksibilnu gramatiku koja je u stanju uvesti nove sintakse, nove harmonične razvoje, nove integracije koje se ne kose s prvobitnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnoj povredi koja razara dušu i tijelo grada, integritet imena grada.
Da je u tom jugoslavenskom lancu samo jedna karika bila čvrsta po pitanjima zakona, pravde i ljudskih prava, jedna gimnazijalka danas bi, sasvim pouzdano, bila živa i zdrava, spremala bi se za maturu, razmišljala o svemu onom o čemu ovih dana misle njezine vršnjakinje u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Hrvatskoj.
Zbor ćudoredne garde u gej-prajdu vidi ono čega nema - pohotne debeljuškaste renesansne svećenike, a ne vidi ono čega ima - mlade, obrazovane, hrabre ljude različitih seksualnih orjentacija, koji traže ista prava za sve.
Tokom junske višednevne konferencije o evropskim perspektivama Zapadnog Balkana jaz između domaće stvarnosti i evropskih vrijednosti bio je najočigledniji u načinu kako su domaći a kako međunarodni učesnici govorili o obavezi Bosne i Hercegovine da provede presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u „slučaju Sejdić-Finci“: riječ je o međunarodnoj presudi u kojoj je evropski sud, sa 14 prema 3 glasa, zaključio da su odredbe dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine po kojima pripadnici manjina ne mogu biti birani u državno predsjedništvo suprotne evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i naložio da se ustav uskladi s evropskim standardima. Presuda je donesena još 22. decembra 2009. ali u zemlji bezvlašća još nije provedena a „ne zna se ni ka' će“.
Umjesto da se predamo sudbini, mi smo se suprotstavili zloj sili koja je bila mnogo jača od nas – ali smo ipak pobijedili. Ne samo da smo preživjeli, već smo uspjeli pomoći i drugima. To me je trajno obilježilo, pretvarajući katastrofu nezamislivih razmjera u uzbudljivu avanturu. To mi je dalo apetit za preuzimanje rizika, a slušajući očeve mudre savjete, naučio sam kako da se nosim sa rizikom – da istražujem granice mogućeg, ali da ih ne prelazim.