U 315. po redu fragmentu svoje knjige "Osvit" (s podnaslovom "Misli o moralnim predrasudama"), Friedrich Nietzsche govori o "slabim sektama" i piše ovako (prevod Božidara Zeca): "Sekte koje osećaju da će ostati slabe priređuju lov na pojedine umne pristalice i hoće da kvalitetom nadoknade ono što im nedostaje u kvantitetu. U tome leži ne mala opasnost za umne ljude."
U znanosti o budalama pojava je poznata kao “šibicarski efekt”. Riječ je o vjerojatno najpoznatijoj zamci za budale od Uskokove Drage do Temišvara: u kutu kolodvora nekakav rmpalija u drečavo zelenom džemperu – to zbog dojma bezopasnosti - u ustima vrti čačkalicu, a na stoliću pred sobom tri prastare kutije šibica, pa poziva putnike iz autobusa na liniji Köln-Uskokova Draga da pogode ispod koje se kutije nalazi kuglica od staniola.
Zašto je B.K. dobila 20 kila za 40 dana? Šta čini jednakima sve vikendaše ozračene nuklearnim otpadom? U čemu su slični svi gosti zaraženi salmonelom?... Šta povezuje sve ljude obuhvaćene navedenim primjerima?
Sjećanje je čudna stvar i ne priziva se po narudžbi. Uzmimo za primjer rat; iako u kontekstu predizborne kampanje pojedini političari čine sve da svoje biračko tijelo podsjete na rat, to im eventualno uspijeva isključivo na najpovršnijem nivou. Pravo prisjećanje rata, živi povratak u prošlost sa svim detaljima dešava se samo u prustovsko-metafizičkim okolnostima, bez pragmatično-tendencioznog posredovanja politikantskih proglasa i saopćenja.
To samo govori u kakvoj zemlji živimo danas... Ovako bi mogao da se sažme zaključak svakog kritičkog novinskog teksta koji tretira aktuelne socijalne, političke i kulturne događaje u Srbiji. Isti ton nemoći karakteriše i kritičko promišljanje u svim zemljama regiona, sa izuzetkom Kosova na kome se i dalje mogu pronaći ostaci pojmova “nada” i “progres”, koji su nevešto zalepljeni na mainstream politički diskurs.
Gde si, tatek! - veselo je s vrata dobacio ocu jedan četverogodišnji mališan. Stravični incident dogodio se u Beogradu prije nekoliko dana, a Đorđe - tako se zove otac - još vidno uzbuđen, paleći drhtavim rukama cigaretu za cigaretom, ispričao ga odmah novinarima Pressa.
Pitanje koje konačno treba postaviti nije: «Što je muškarac bez brkova?», već radije: «Što je muškarac s brkovima?». Relikt prošlosti? Atavizam? Provokacija u vidu najbrutalnijeg propagiranja falocentrizma? Arapin? Crnogorac? Pjesnik s početka prošlog stoljeća? Tautologija? Seks simbol? Vrsta u odumiranju poput pušača, gurmana, zdravog mužjaka? Netko će reći da je Brko paradigmatska postmodernistička figura, ukoliko su brkovi citat obrasca prošlosti s ironijskim odmakom.
Lov je sport, poput tenisa, iako, istina, zidove Wimbledona ne krase slamom punjenje glave poraženih finalista. Lov je sport, poput atletike, mada još niko posrnule maratonce ne okreće na ražnjevima. Lov je sport, poput borilačkih vještina, i pitanje dana kad će od nokautiranih boksera praviti prostirke za dnevne sobe
(Fejsbuk je najlogičniji način da nešto saopštite drugu do sebe - srpska poslovica)
Ceo svet se povezuje i svi utiču na sve. Svaki glas se broji, na ovaj ili onaj način. Ako ne drugačije ono tako što komunicirajući sa prijateljima utičemo na javno mnjenje. Jednog dana će se sve važne odluke donositi u skladu sa globalnim mnjenjem. To će biti demokratija najvišeg nivoa.