Ja i moj drug Dino smo bili u prvoj murijskoj. U prvoj murijskoj su mene i Dina zablindirali u jednoj sobici. Tamo su rekli da budemo kuco jerbo da će nam zdrajfat face. Plus nam u sobici nisu dali ni vode ni sokića. Samo je svako malo u sobicu ugibao neki murac i zveknijo bi nam po penkalu i kacot.
Povodom svake parade ponosa pojavljuju se mišljenja da se nešto tako intimno kao što je seksualna sklonost ne bi trebalo iznositi javno. Takva primjedba implicira uvredljivu diskriminaciju različitih oblika ljudske intime i raznolikih oblika njezinog javnog iskazivanja jer određena intimna iskazivanja dovodi u pitanje, a neka druga smatra neupitnim, premda svaka ljudska osobina i svaka sklonost zaslužuje podjednaku neupitnost pod uvjetom da se nikome ni na koji način ne nameće kao jedina moguća i jedina ispravna
O Kierkegaardu se s pravom govori kao o ocu filozofije egzistencije. Sloboda koju je prosvjećenost mislila u borbi protiv svakog autoriteta i protiv svega što čovjeka zarobljava, s Kierkegaardom traži svoje pozitivno određenje. Drama slobode ne odigrava se u spoljašnjim odnosima, nego u ljudskoj unutrašnjosti, u odnosu čovjeka sa samim sobom.
Čudi li nekog što je u Bruxellesu Boris Tadić iznenada pokazao brigu za bosanske Hrvate, razlog je jednostavan: zove se Mile Dodik, kućni ljubimac Tadićeve administracije - o srpskim nacionalistima da i ne govorimo - a cijela priča u funkciji je projekta 'trećeg entiteta' koji bi Mili 'legao k'o budali šamar', kako vele u Bosni
Dok se u Bosni i Hercegovini nije čestito konstituirao ni Dom naroda, zahuktale su se spekulacije o izboru budućeg predsjedavajućeg Vijeća ministara. Aktuelne rasprave trenutno su fokusirane na tri potencijalna kandidata: Slavu Kukića, Mladena Ivankovića-Lijanovića i Borjanu Krišto.
A tek kada pomislimo na nekadašnjeg i kratko vladajućeg prvog predsednika nečega što se zvalo Federativna Republika Jugoslavija, nesuđenog nobelovca Dobricu Ćosića! Tu, sem istorijske nepravde, stoje i neki drugi elementi, koje bih se usudila nazvati kulturnom pravdom. Kakav narod, takav mu i otac naroda.
Ne volim gledati televizijske snimke ili fotografije koje prikazuju hapšenja ratnih, ili svejedno kojih, zločinaca. Bezuspješno ih nastojim izbjeći, ali je znatiželja, ipak, prejaka, ili je elektronska slika svijeta toliko agresivna da ne postoji način da čovjek ne vidi nešto što već gleda cijeli svijet. Ili što gleda bliža okolina.
E, šteta što u vreme kad bejah mlad ne bi sajta B92. Sad mi je kasno za mnoge aktivnosti koje se toplo preporučuju na web strani ove „društveno odgovorne firme“. Ali takva je sudba kleta. U jednom te momentu pregazi vreme i sve što možeš učiniti jeste da stojiš po strani i lupaš glavom o zid. Ne može svako da prati modernizacijske širine devedesetdvojke. Uvek je ta ekipa nekako dva koplja iznad svih ovdašnjih avangardi. Pa tako i moja malenkost, svojevremeno „rušitelj književnih konvencija“, dopade u tabor poklonika Vase Pelagića.
Beše to u nekoj novogodišnjoj skrivenoj kameri na televiziji Pink pre desetak godina. Prisutni u studiju (Vladan Batić, Nenad Čanak i Milan St. Protić) pričali su tada kako je jedan Čačanin, po imenu Velja Ilić, kao lider DOS-a imao tajni plan kojim je trebalo popraviti odnose Srbije i SAD za čitavih jedan minut, pet sekundi i 36 stotinki.