Svodnica, šoping u Madridu, bijes Majke Prirode, ratoborni deda, Švedska, žene protiv feudalizma, šupačko-junački rat, pliva sve, nabildani zaštitari, leđni bubotci, Duška Jurišić, agresorska djeca, 400 Kuna za po sata, hrana, deke i zemlje daleke.
Sigurno se sjećate dječijeg horor filma (kakav žanr, jebo te) iz osamdesetih, gdje malo slatko biće, mogvaj, uveseljava djecu trepćući svojim velikim okicama i gugučući. Ima samo jedna začkoljica.
Desilo se iznenada i trajalo kratko. Jedan jedini minut. Sve posle toga, sve što se ukazalo nakon što se gusti beli dim koji se nadvio nad Port-o-Prensom od toliko građevina srušenih odjednom barem malo razišao, predstavlja tragediju epohalnih razmera koja se dok ovo pišem u svoj svojoj grozoti još uvek lagano odvija pred očima čitavog užasnutog sveta.
Sigurno ste primjetili da se krajem ili početkom godine dešavaju katastrofe, tzv. sila prirode. Prije dvije godine, imali smo cunami u Indonezijskom arhipelagu. Ove godine, planeta nas je ,,počastila“ sa nekoliko desetina hiljada mrtvih koje je izazvao zemljodrm na Haitiju.
14. januara 2010 godine na Akademiji znanosti New York-a pomijeren ili naštiman "The doomsday clock" napravljen davne 1947. "The doomsday clock je sat kod kojeg ponoć predstavlja propast čovječanstva, apokalipsu, sudnji dan ili kako već, od nuklearnog rata, prirodnih katastrofa ili štetnim razvojem tehnologija.
O promjenama u našem slabodržećem društvu narod zna onoliko koliko ga informišu mediji, a mediji informišu po svojoj volji o onom što im se čini kao prioritet. Zato se nije čuditi što o nebitnim stvarima imamo sijaset informacija dok smo one bitne totalno zanemarili.
Seksi Merkelova, Željezni Željko K, Srbohrvobošnjak, vode pomornice, krovovi i stabla, lopov Benjo i BH Telekom, mamlazni pogon, Inzkovo meko „r“, Mile kečer i šahista, Uskopje i neki Vakuf, Brahikefalac i Žutalj, baka vragošaljka, crkva u Sinju, 44 000, vozači i tipkačice, vreli obrok, trava odozdo, konj i Krug, dim i rakija, mermerne ploče i ono što uz to ide.
Ulazeći svaki put u taxi, sigurno ste obratili pažnju na muziku koja se čuje u njemu. U većini slučajeva desi se da je to muzika koja vam u tom trenutku odgovara, ali postoji trenutaka kada je to ona muzika koja vas iritira, dovodi u situaciju pomišljate svakakve gadosti prema taxisti, pa čak i da reagujete da se stanica promjeni.