Malo je gnusno živjeti u zemlji u kojoj kritike idu u prazno, nemaju od šta da se odbiju, nestaju u mračnoj praznini ničega. Nemaš se ovdje kome žaliti osim malom krugu ljudi koji tu priču već svakako znaju, pa čemu je ponavljati. Da crkavaš od gladi neće te niko primjetiti. Ako te i primjete pored, recimo, kontejnera posmatraće te s gađenjem. Nema šanse da ti priđu i pomognu. S druge strane će pričati društvu kako redovno siju siću po dlanovima Udružene organizacije prosjaka po Ferhadiji i kako su istaknuti članovi društva koji dijele i šakom i kapom ali ne bi o tome da pričaju.
Mislim da vreme do izbora treba iskoristiti za intenzivni dijalog civilnog društva sa političkim partijama. Taj dijalog mora definisati agendu buduće vlade, tj.pitanja i prioritete kojima ona treba da se bavi jer sva istraživanja pokazuju da se prioriteti građana i partija ne poklapaju.
I, eto, poslije četrnaest godina, u julu mjesecu ove godine, za koju sedmicu, za koji dan, dakle, McDonalds napokon stiže i u Sarajevo. Cijeli grad je prigodno isplakatiran, a adresa koju s prehranom asocijativno povezuju generacije studenata postaće prva bosanskohercegovačka McDonalds lokacija, što nije lišeno određene simpatičnosti.
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko "Ne!" i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
Kako je moguće da svi novinari Oslobođenja, ili bar njihova kolumnistička elita, dan nakon zabrane Dežulovićevog teksta, uredniku nisu predali iskopiran Dežulovićev, kao “svoje” tekstove za taj dan. I tako sve dok taj tekst ne bude objavljen. Krateći, u međuvremenu, vrijeme, recimo, Frenkievim Massive-om: “Oni kažu, moramo sad riječi birat' / il' nam neće pjesme više nikad svirat' / oni hoće naše pjesme cenzurirat / ja kažem: Kurac!!! Nećeš ništa dirat'!”
Zagreb, juna. Unutar sedam dana Hrvatska je imala dve parade ponosa, prvo u Splitu, pa sada (u subotu) u Zagrebu. U Splitu je ispao cirkus (dalm: kažin) nebeskih razmera: združeni sastav fudbalskih razbijača, ekstremnih desničara i užasnutih licemera napao je kolonu na pravom mestu i došlo je do prekršaja javnog reda i mira većih razmera, sa povređenima i materijalnom štetom. Letelo je kamenje, paradajzi, kante sa suzavcem, topovski udari i ostala pirotehnika.
Hebrejska Biblija od najranijih dana u Litvi, Puškin i Tolstoj, ruska revolucija 1917., doživljena u jedanaestoj godini života u Ukrajini. Od 1923. Univerzitet Strasbourg, gdje tada predaju Charles Blondel, Maurice Halbwachs, Maurice Pradines, Henri Carteron i, nešto kasnije, Martial Guéroult.
Na državu se može gledati kritički i sumnjičavo kao na tramvajsku upravu, poštu, plinaru, vodovod ili bilo koju drugu uslužnu djelatnost, ili je se može obožavati onako bedasto kao što se obožavaju nogometni klubovi, upozorava kolumnist tportala progovarajući o panici koja se u hrvatskoj javnosti digla zbog europskog monitoringa