Odgovor je poznat svakome ko razumije odnos ideologije i obrazovanja: u pitanju je borba za kontrolu nad najmoćnijim državnim aparatom. Onaj ko ovlada dušama djece, vladaće glasovima odraslih.
Tako je lako praviti se pametan, pa čak i moralno superioran. A onda ispasti glup i licemjeran. Ratko Mladić je uhićen u Srbiji, a mnogi hrvatski političari mudro su zaključili da se to dogodilo zbog Haaga i Europske unije. A pogodite tko je najviše pametovao? Zna se.
Čudna stvar: već godinama nema viceva o političarima. Dobro, možda bi se to moglo provizorno objasniti kao posledica demokratizacije posle koje politički i političarski vicevi gube smisao. Sve je, bajagi, transparentno, sve se može reći, nema tu više razloga za subverzivnu sprdačinu sa najvećim sinovima našeg naroda i njihovim genijalnim priključenijima. Ja se, međutim, ne bih složio sa takvim objašnjenjem.
Preobrazba nacije u vječnu kategoriju koja je postojala oduvijek i postojat će zauvijek ima višestruku funkciju. Naciji daje značaj nepromjenjive i zadane biološke činjenice koja tako stiče očinski i majčinski autoritet, a njenu genezu svodi na genealošku bajku čiji početak seže do vremena Seobe naroda pa i ranije. Nacija tako prestaje biti efemerida koja se pojavila u devetnaestom stoljeću i postaje Trnoružica koja je u tom stoljeću probuđena zahvaljujući mučeničkim naporima tadašnje političke i intelektualne elite.
I veliki filozof 20. stoljeća, Karl Jaspers, po tom je pitanju posve jasan: u svojoj Filozofskoj vjeri oštro i nedvosmisleno osuđuje tu crtu apsolutnosti, proganjanja drugih uvjerenja, agresivnog ispovijedanja, inkvizitorskog ispitivanja drugih, i sve to uvijek uslijed zahtjeva na isključivost apsolutne istine.
Mi ne možemo odložiti borbu protiv totalitarizma dok ga ne budemo razumeli, zato što mi ne očekujemo i ne možemo ni očekivati da ćemo definitivno razumeti totalitarizam sve dok on definitivno ne bude poražen. Razumevanje političkih i istorijskih stvari, pošto su one tako duboko i fundamentalno ljudske, ima nečeg zajedničkog sa razumevanjem ljudi: ko neko suštinski jeste, znamo tek nakon njegove smrti. To je istina starog nemo ante mortem beatus esse dici potest: za smrtnike, konačno i večno počinje tek nakon smrti.
Samo bi naivni mogli pomisliti da će se sada samo promijeniti društveni formati, da će se naša solidarnost naprosto reformatirati u skladu s novim državnim granicama i izmijenjenim ideološkim obrascima, pa da ćemo, eto, biti solidarni samo sa svojom sirotinjom i svojim rudarima.
Nije Suljagić zapravo ni loše prošao: kad preseli na bolji svijet ostat će mu 49 godina stogodišnje fetve - što znači da pred sobom ima još cijelu pedeset jednu, a kako je nekidan napunio trideset šestu, ispada da mu je imam Velić dao lijepih osamdeset sedam. Mašallah. Skoro kao Tito.