U petak je, ponajviše djelovanjem Duha Svetog (u nas ateista, poznatijeg kao sreća), izabran 45. po redu Patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve. Njegovo ime je Irinej Gavrilović. Nešto kasnije o ovom čovjeku.
Mentalni sklop u kojem svi moramo obilježavati neki vjerski praznik i klanjati se apstraktnom Vrhovnom Biću dominantan je u društvu i toliko ukorijenjen, da se i ne primjećuje da se time vrši diskriminacija onih koji nisu religiozni. I to ne samo deklarativno. Prošle godine u javnosti se pojavio Prijedlog zakona o praznicima Bosne i Hercegovine i neradnim danima. Tim prijedlogom se predviđa da u godini četiri dana budu državni praznici, jednaki za sve, i to: Nova godina, Prvi maj, Deveti maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, te 26. juni – Dan podrške žrtvama nasilja. Osim toga, neradni dani bi bili i za vrijeme vjerskih praznika pripadnika islamske, katoličke, pravoslavne i jevrejske vjeroispovijesti. Nigdje u tekstu se ne spominju ljudi koji nisu pripadnici jedne od tih religija, odnosno, ne spominje se tabu riječ – ateisti
Pošto sam počeo ličiti na Josipa Pejakovića i one njegove socijalne emisije „U ime naroda“ u kojoj on pokazuje da nam je dobro time što prikazuje bijedu veću od naše i pri tom uzme nekoliko hiljada maraka za svaku emisiju, ja odlučio da još više ličim. Odlučio sam se ovaj put izmaknuti preko Srbije, Hrvatske i Crne Gore, sve do Iraka i Kine, pa i dalje kroz vrijeme, do njemačkih ustanova za radno oslobađanje. Ne zamjerite što to i činim.
Uhićen sam u Lyonu u ljeto 1944. godine, kada su se Amerikanci već bili iskrcali. Francuski sam Jevrejin prve generacije, roditelji su mi bili Holanđani. Uhićen sam na cesti jednostavno po izgledu.
„Vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece” – piše na kraju potresne molbe za pomilovanje koju je Njegovoj Milosti Predsjedniku Republike uz pomoć odvjetničkog ureda Drenški-Lasan sročio zatvorenik kaznionice u Lipovici Siniša Rimac, umirovljeni pukovnik i otac dvoje djece. A uskoro, odaju novinarima njegovi suborci, i trećeg.
Srbi su najjači u raftingu i izgradnji etno-sela, Bošnjaci više preferiraju sjedeću odbojku i čari čaršijskih dunjaluka, a Hrvatima niko ne može pera odbiti u einologiji...
Pričao mi barba iz Australije o osebujnom običaju tamošnjih mlađih naraštaja Hrvata i Srba, mladunčadi druge i treće generacije naših dijaspora i rasejanja, koji jedni drugima znaju upadati na slave i proslave, razne Dane ovoga i onoga, fešte, mise, seminare, predavanja, tombole, turnire i one, kako se zovu, barbicues i cocktails, jebiga, garden partyje i indenpendence dayove, pa bocama, kamenjem, pajserima i bejzbol palicama rasturiti skup, po svim pravilima natjecanja uličnih bandi bilo gdje na svijetu. Hrvati i Srbi, naime, u Australiji nemaju status nacionalnih manjina, već upravo uličnih bandi.
Moj dečko je toliko bogat da ne mora da liže poklopac od euro-krema! – poručuje grafit s nekog sivog zida u nekom sivom naselju negdje na prostoru bivše Jugoslavije. Eurokrem je u gastronomskoj svijesti građanina bivše Jugoslavije ostao zapamćen: a) kao jeftina hrana za djecu; b) kao užina za vojnike bivše JNA; c) kao hotelski doručak za niskosolventne domaće i strane umirovljenike koji su u jadranskim hotelima uglavnom ljetovali zimi.