SOCIJALDEMOKRACIJA bi na općim izborima u zemljama nagriženim najtežim nacionalizmom usred 21. stoljeća bila potpuno ispravni i jedini put ka prosperitetu. Kad bi to bile normalne zemlje i kad bi to bila prava socijaldemokracija. Ovako, na meridijanu izopačenih ljudskih vrijednosti uglavljenom na balkanskom poluotoku ta je opcija postala sinonim rušenja svih postulata prave socijaldemokracije, dok je u Bosni i Hercegovini, dobila i jednu novu dimenziju – oduzimanje prava drugom narodu na jednakost i ravnopravnost. Uz sve to, u sinoćnjem TV sučeljavanju predsjedničkih kandidata na Federalnoj televiziji, SDP BIH je kroz lik Željka Komšića još jednom, na možda najljigaviji način dosada, pokazao svu bahatost i primitivizam politike našeg podneblja.
Idu novi opšti oktobarski/listopadski izbori 2010. u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Mnoge snage su se sakupile, pored uvijek aktualnih političkih partija, da se stanovništvo Bosne i Hercegovine, bilo ono u zemlji ili inostranstvu animira, da izađe na birališta 03.oktobra/listopada 2010. Da po matrici demokratskog predstavljanja bira napredak, u socijalnom, ekonomskom, političkom i bezbjedonosnom smislu.
Dosadašnji tok predizborne kampanje pokazuje da je „racionalni politički um“ daleko od BiH. A htjeli bi u Evropu, kako građanima godinama obećavaju političke elite. Oni koji bi trebali štititi pravnu državu, između ostalog, postavljaju bilborde na štetu državnog budžeta i društvenog standarda građana. Kako od onih koji se tako neodgovorno ponašaju danas, očekivati ozbiljnu i odgovornu vlast sutra?
Primiču se izbori, i buduće smeće zaposjeda svaki komadić prostora: plakati osviću na tarabama, stubovima, trafoima... Koji osvane, taj ne omrkne. Stranački medijski stratezi brane svaki pedalj osvojene javne površine.
Kada se pređe Rubikon povratka više nema. Predsjednik SNSD-a naprosto je prešao na Tamnu stranu, izgubivši posljednje mrvice vjerodostojnosti. I, bez obzira hoće li ili neće biti izabran za predsjednika RS-a na oktobarskim izborima, pored njega trebalo bi prolaziti kao pored kipa na koji je već sletio crni gavran.
Poodavno sam javno rekla i napisala da kad javno progovore svi oni koji su bežali od mene na ulici u strahu da ih Vođa ne vidi da se rukuju sa mnom u vreme kad sam govorila o Železnicama, Rafineriji, Biraču, hapšenjima, budžetu, putevima, strahovladi, itd., da ili ću prestati da se odazivam na pozive da nešto pišem, ili ću pisati o međunarodnoj ekonomiji, novim knjigama i slično.
Dugo nisam pisala. Možda zbog manjka slobodnog vremena, možda zbog neinspirativnosti prouzrokovane viškom čokolade u večernjim časovima, a možda bez ikakvog opravdanja. Jednostavno, nisam. Mislim, jesam. Pisala sam saopštenja, izjave, intervjue, najave i mnoge literarno komercijalne tekstove. Ali, mene tu malo ima.
I dok ga jedni obožavaju gotovo do idolopoklonstva (prema svim istraživanjima u Republici Srpskoj takvih je preko 70 odsto stanovništva), za druge je on bahat, temperamentan, povremeno „iritira“ međunarodnu zajednicu i nesrpske narode u BiH. Svi se, međutim, slažu s time da je on autentični lider izabran voljom naroda i kao takvog ga treba poštovati.