Jedno od najvažnijih pitanja bosanske, ali i regionalne političke scene, majka svih pitanja, jest ono - za koga će večeras navijati Milorad Dodik? U pravilnim vremenskim razmacima, od kvalifikacija za nekakvo nečije prvenstvo u nečemu, pa do kojekakvih nekakvih finala i polufinala, cijela regija gleda prema onom staklenom skladištu pameti u Banjaluci i sa strepnjom pita: za koga navija Milorad Dodik?
Imam prijatelja, kao i svi. I mi, tako, kuražimo jedan drugoga. Ja njemu „vojvodo“, on meni „serdare“. Pohvalim mu auto ili frizuru, on meni... a on meni... on meni, recimo, način na koji sam otkinuo rukave košulje. Sretan ja, sretan on. I mi pravo dobri, pogotovo ako redovno jedan drugom plaćamo piće.
Strah me od straha koji će opet prevagnuti na izborima. Strah me je da će nas svi napustiti i da će zemlja Bosna i Hercegovina izgledati kao završetak onog dobrog filma Abela Gansa iz tamo neke 1919, gdje se aveti poginulih vojnika dižu i slobodno hodaju zemljom. U pacifističkom filmu jednog Francuza od prije stotinjak godina, to je značilo - nikad više. U balkanskom kontekstu svi već znamo šta znači kad mrtvima postane tesno u grobovima
GUZICA (GLUTEUS) Pojam guzice neviđeno je važan za znanost o politici. Nitko ga nije vidio u znanstvenim raspravama, ali ga je nemoguće zaobići jer se velike guzice u našoj politici pojavljuju češće nego velike glave. Dok se nekim ljudima guzica valja po podu, hrvatskoj premijerki guzica ide na živce!
"ZEMLJA ti se raspada", rekao je tiho sjedeći pred televizorom, u skvrčenom položaju nervozne rodbine koja čeka rezultat krvoločnog boksačkog meča, rukom prekrivajući oči od muke, a sve prste raširujući od znatiželje.
U postmodernom rakursu gledanja ničega, vidio sam razbijen LCD monitor u zgradi Vlade Federacije BIH. Razbili ga oni koji se navodno broje i boje u vode branitelja. Blago njima. A monitor branila djeca njihova. Kao što reče jedan od mirnih prosvjednika u dimu gume i iperita: ,,To su naša djeca, nemojte na njih!“
Ovaj tekst se ne tiče toliko genocida nad Muslimanima ili drugih zločina koliko ljudske prirode, čovjekovih moralnih dometa i civilizovanosti. Kako čovjek može da se nosi sa zločinom koji čini čovjek, da li je ljudska vrsta zaista stvorena za dobro ili će dobro ostati samo jedna od njegovih težnji i šta se desi kad se filozofski esej sretne sa realnošću koja mu se nameće vremenski i prostorno, i po raznim drugim osnovama?