Razvoj medija i tehnologije dovodi do temeljnog restrukturiranja novinskog i izdavačkog sektora, sa tradicionalnim medijima u klinču sa online novajlijama u žestokoj konkurenciji za prevlast na tržištu. Međutim, promjene u medijima nisu samo “novinska kriza” i iPad: to zahvata i imovinske zakone, privatnost, slobodu govora i suštinsko funkcionisanje javne sfere.
Ne vjerujem da postoji Sarajlija koji se ne sjeća kako su se gradjani okupljali ispred gradske katedrale na ponoćku, uoči katoličkog Božića. Sretali se tamo mladi svih boja i nacija – svi su išli na jednu vrstu hapenninga.
Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati
Priroda bilo kojeg režima koji Amerika podržava u arapskom svijetu je manje važna od kontrole. Podanici se ignorišu do trenutka dok se ne oslobode lanaca.
U prošlom vijeku smo uspjeli da se sjedinimo, udružimo i pobijemo – te ponovno pomirimo, zbratimimo, pa opet zavadimo! Postigli smo ono što niko prije nas postigao nije, a to je da smo u periodu od 100 godina razjebali jednu imperiju, kraljevinu i republiku! Malo li je?!
Nacionalna pripadnost je, naročito u Bosni i Hercegovini, bila i politički kriterij službene građanske i nacionalne ravnopravnosti! Imali smo čak i pojavu, da se vjersko-civilizacijsko i obiteljsko porijeklo prepoznavalo kao element identiteta među ateistima – vladajućim komunistima i marksistima. Možda se pitalo manje, a s mnogo više diskrecije nego danas, ali kad je trebalo, itekako se pitalo!
Kako je Miljenko Jergović postao četnik, i to baš zahvaljujući Vremenu, i kako je zla beogradska čaršija postala mesto u kojem se ne može uspeti bez hvaljenja Draže Mihailovića
U protestima u Tunisu i Egiptu, ne može se zanemariti jedna stvar – očigledno odsustvo muslimanskog fundamentalizma. U najboljoj sekularnoj demokratskoj tradiciji, ljudi su se jednostavno pobunili protiv jednog ugnjetačkog režima, korupcije i siromaštva, zahtevajući slobodu i ekonomsku nadu. Cinična mudrost zapadnih liberala, prema kojima je u arapskim zemljama izvorni demokratski osećaj ograničen na malobrojnu elitu, dok većinu može pokrenuti samo verski fundamentalizam ili nacionalizam, dokazano je pogrešna. Glavno pitanje je šta će se sada dogoditi? Ko će izbiti na površinu kao politički pobednik?