Revizori se bave istorijom. Glavešinama koji su za blagoutrobije, podvoz i kojekakve usluge potrošili neobično mnogo državnog novca - ne mogu revizori ništa, revizori su paleontolozi finansija, arheolozi morala. Svi koji se po službenoj dužnosti ili po vlastitom nahođenju bave prošlošću mogu jedino da je unekoliko shvate i rekonstruišu, ali nije im zadatak da bilo koju istorijsku ličnost oni odlikuju ili šalju na vešala.
Industrija alata, Bilećanka - ovo su nekada bili ugledni hercegovački privredni kolektivi koji su zapošljavali nekoliko hiljada radnika i takmičili se ko će biti uspješniji. Danas, ovo su sve propala preduzeća sa desetinama miliona dugova i hiljadama radnika koji su ostali na ulici bez ikakvih prava.
Kad Štef ustrijeli Baricu pa sebe, to dobije desetak redaka u nekoj crnoj kronici, ni toliko ako nema nekog seksi ili skarednog detalja. Kada neki celeb, pak, premine, uzlijeću jata lešinarskih medijskih orlušina, podgrijavajući malograđansku slatku jezu koja, vele psiholozi, potječe od identifikacije s uzorima.
Ako neko već sebe smatra dekorom, anonimusom, nebitnim, onda se odmah nameće prva i osnovna razlika između njih i onih koji nisu pristali da sede u zavetrini.
Poslije par godina međusobnog klanja i masakriranja, pod oštrom paskom nečega što folklorno nazivamo međunarodnom zajednicom, došli smo do faze gdje se svi natječemo u jadnoj i patetičnoj disciplini koja se zove poštivanje prava nacionalnih manjina. O tome je snimljen uspješan bosanski film Gori vatra a nešto slično je uradio i poznati hrvatski filmski redatelj Vinko Brešan sa u Berlinu nagradjenim Svjedocima.
I sami zvijeri, proklinjali su nakon vlastitih zvjerstava podsjećali tuđa zvjerstva i slali poruke kako čine sve da zacijeli taj kraj. Podsjećali su okrutno da se ne zaboravi.
Bila je sunčana i prozračna ta nedjelja, prva nedjelja maja. Voljom kalendara treći je dan prvomajskih praznika, i mahmurno se Sarajevo budi iz rakijske izmaglice. Čaršija puna nekakvih Finaca i Norvežana u košuljama kratkih rukava što kupuju džezve i jatagane, a baštama po Miškinovoj ulici kao gušteri polegli muškarci u plavim majicama i plavim šalovima, glasno razgovaraju i piju sarajevsko pivo.
Sa izanđalim tramvajima sa evropskih se gradskih tračnica na sarajevske doklackao i duh novog doba. Njegova je zadaća sakriti ruglo svakidašnjice obećanjem ljepšeg života - svedenog u okvire displeja.