Ovaj tekst se ne tiče toliko genocida nad Muslimanima ili drugih zločina koliko ljudske prirode, čovjekovih moralnih dometa i civilizovanosti. Kako čovjek može da se nosi sa zločinom koji čini čovjek, da li je ljudska vrsta zaista stvorena za dobro ili će dobro ostati samo jedna od njegovih težnji i šta se desi kad se filozofski esej sretne sa realnošću koja mu se nameće vremenski i prostorno, i po raznim drugim osnovama?
Kada je Mulamba Ndaje, zairski fudbaler, dobio crveni karton na utakmici protiv Jugoslavije na Svetskom prventvu u Zapadnoj Nemačkoj, novinari su pitali zairskog selektora Blagoja Vidinića da prokomentariše „slučaj“. Vidinić je odgovorio: „Prestup apsolutno zaslužuje crveni karton. Imam samo jednu sitnu primedbu - nije igrač sa brojem 13 šutnuo sudiju, već onaj sa brojem dva, Ilunga Mvepu“.
Ovih dana po Oboru kola apokaliptična priča o sumraku ružičastog! Elem, televizija Pink BIH, očigledno pod naletom SEKE i nenaplaćenih kamata, svojim radnicima nije isplatila poslednja četiri lična dohotka. Neki uposlenici su dobrovoljno, a neki manje dobrovoljno, dali otkaze i otišli. Kojekude, široka im lijepa kuća. Ko je sposoban, naći će sebi uhljebljenje. Nego, ne bih ja sad o tome.
Blasfemični naslov ovoga teksta, to je ono što vidi Milorad Dodik kada u crnoj limuzini prolazi kraj table na kojoj piše “Memorijalni centar…”. Slova su ukočeno crna, bez serifa i kitnjastih ukrasa, elegantno nanizana na žutoj podlozi, ali Dodik se služi maštovitom individualnom optikom: njegove oči registriraju ružičasti neon, drečeću parolu koja iluminira okoliš, uvija se i mami osamljene duše, sa zavodljivom zvjezdicom uz slovo P. Možda su sa strane još i usne s neonskim jezikom, senzualno izvijenim prema gore, takvim da sugerira nešto taktilno i vlažno, nešto poput razuzdanog političkog govora.
Dan prije pokolja u Ahmićima, u kući tadašnjeg potpredsjednika HDZ BiH Darija Kordića, održan je sastanak prije napada na kojem je odlučeno da "ni kokoš ne smije ostati živa". Na primjedbu jednoga od prisutnih da "tamo ima i djece", neimenovani sugovornik je odgovorio: "Što onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi." Sutradan, rano ujutro, jedinice HVO-a pobrinule su se da djeca iz Ahmića nikad ne odrastu.
Po ‘vladajućem’ razumevanju, apel je zapravo posebna vrsta performansa, a javnost je publika. Taj performans nema banalnu svrhu da pozove na konkretnu akciju ili ne daj bože reši neki konkretan problem. Još manje je njegova svrha da remeti poredak stvari. Ne, on podseća publiku na iskonsku borbu dobra i zla koja neprestano tinja na politčkoj sceni Srbije.
NVO ne deluju u nekom praznom pravnom prostoru kao nekakva „divlja družina“, već kontrola NVO postoji. Ne bi bilo dobro da loši primeri i pojedinačne zloupotrebe u NVO sektoru Srbije budu osnova za negativnu kampanju protiv ovih organizacija.