Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu odbio je prije nekoliko dana tužbu kojom je devet hiljada preživjelih logoraša i članova obitelji žrtava Jasenovca iz Republike Srpske tražilo od hrvatske države odštetu u visini od pola milijarde eura, s jasnim obrazloženjem kako a) Strasbourg nije nadležan za taj spor, jer b) ima mandat za sporove nastale tek nakon formiranja Suda, i to c) od trenutka kad je tužena država potpisala Deklaraciju o ljudskim pravima, zaključivši kako, uostalom, Republika Hrvatska i nije pravna sljednica Nezavisne Države Hrvatske.
Dok sjedim na aerodromu u Parizu i čekam let za Hong Kong i dalje Brisben, Australiju, svako malo na razglasu se čuje prijatan ženski glas i upozorava nas koji se smucamo po istom da ni slučajno ne pušimo, jer je to strogo zabranjeno. Slušajući svako malo ovaj proglas, ne mogu a da ne pomislim na Bosnu, cigare i oblake dima u kojima sam provela posljednje četiri sedmice, šetajući se između Banjaluke i Sarajeva.
Facebook je prošlog mjeseca još jednom izmijenio svoju politiku privatnosti. Kako je većina korisnika ove društvene mreže samo „preletjela“ novu verziju teksta, koji je, poređenja radi, duži i od američkog ustava bez njegovih amandmana, desilo se da su, i ne znajući, izgubili kontrolu nad pojedinim ličnim podacima.
Mrtvi se, kroz istoriju, historiju i povijest, čuvaju za posebne prilike. Za godišnjice, Dan državnosti, Dan pobjede nad ovim ili onim, za Krsne slave, Bajrame, godišnjice bitaka i velikih stradanja.
Ohoho, tek su se od skora kod nas razvile diskusije na temu da li su Grčku upropastile te zle sile koje su im uvaljivale sve i svašta da kupuju, razmeću se i troše, ili su ti balkanoidni tipovi neodgovorni, kao što im i sam prefiks balkanski kaže, pa su se zaduživali da bi pokrili zaduživanja. Do bankrota.
Pokrivanje glave pred Bogom karakteristično je za mnoge mediteranske religije, i mnogobožačke (od egipatske do rimskih prvosvećenika), i za sve tri abramitske jednobožačke: židovsku, kršćansku i muslimansku.
Dugo me drži želja da napišem nešto o evropskim integracijama, ali svakodnevna letargija hronična je bolest mog entuzijazma. Ipak, ponukao me zanimljiv konkurs. Naime, nagrada za pisca uspješnog provokativnog članka na temu proširenja Evropske unije je, pazite dobro, “…a trip to the Western Balkan countries…” Da nije odveć ironično, slatko bih se nasmijala. Srećom, imam svoj blog koji prosto vapi za novim postom, tako da ovo pisanije neće biti uzaludno.
Narod je s pravom potpuno politički dezorijentiran. Žedan bilo kakvog pomaka dok sve ide prema oštrim ivicama ponora. Čezne za političkim liderom dok bespomoćno gleda nedostatak tih osobina u svojoj premijerki i predsjedniku. U trenutku kad im zemlja grca u dugovima i problemima, oni se natječu tko će kome više zviždati na stratištima, oni se raspravljaju oko banalnosti, oni se ponizno našetavaju po komšiluku, zanosno gledajući u ono što nikada neće posjedovati – slovensku lukavost i srpsku prefriganost, dok nasmijani pristaju na sve kako im kažu, pa i na more, pa i na zajedničke udžbenike, te bez razmišljanja prodaju svoju zemlju i čast poštenog naroda