Dok se sva bosanskohercegovačka javnost usredotočila na nerede na nogometnim terenima u Banja Luci, pa u Mostaru, prozivajući one koji glupavo ulijeću u stadion ganjati igrače koji su zabili gol njihovom timu u unaprijed dogovorenoj utakmici, druga djeca glupavo, i još glupavije, upiru prstom jedan u drugoga.
Jedan od zanimljivijih aspekata sadašnje krize jeste kako gledamo na nju, a jedno od zagonetnijih pitanja jeste zašto gledamo na nju tako kako uglavnom gledamo. A na nju gledamo uglavnom tako da je prihvaćamo. Šta je sa nama naopako?
Bivša jugoslovenska federacija pružala je prividni komfor i sigurnost, za kojima mnogi i danas žude.Promatrači tvrde da je upravo surova svakodnevnica u ovim novonastalim državama ono što tjera ljude da se sa sjetom prisjećaju vremena kada je bilo manje pritisaka i kada su se ljudi mogli osloniti na državu mnogo više nego sada.
Jednog je dana Hans Morgenthau, donekle nestrpljivo, pitao Hannah Arendt kako se zapravo politički određuje. Da li je konzervativna? Da li je liberalna? Odgovorila je: ''Ne znam, zaista ne znam i nikad to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna šta drugo. Moram reći da mi je to sasma svejedno''.
Jednog je dana Hans Morgenthau, donekle nestrpljivo, pitao Hannah Arendt kako se zapravo politički određuje. Da li je konzervativna? Da li je liberalna? Odgovorila je: ''Ne znam, zaista ne znam i nikad to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna šta drugo. Moram reći da mi je to sasma svejedno''.
Za potrebe ovog ogleda, mene, međutim, ne zanima Kulenovićevo i Dizdarevo muslimanstvo: meni, kao i cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj književnoj historiografiji, mnogo je zanimljivije reisovo otkriće da su "morali pisati kako je to od njih tražio tadašnji politički poredak". Taj genij, drugovi i drugarice, mene zanima: zaboravljeni genij iz sive zgrade Udbe koji je Dizdaru i Kulenoviću govorio što i kako da pišu
Zabrana beogradske Parade ponosa jednostavno znači neuvijeno priznavanje poraza od ekstremne klerofašističke i neonacističke desnice u sukobu oko toga čije je (još) nasilje legitimno. Osim onog državnog, dakako. Nogometnim rječnikom rečeno: vlast 0, ulica 1!
Ugnjavih ovih dana sa Kosovom, cenjeni publikume, ali tema je akutna, da tako kažemo, što bi se dalo nekako i srediti da svesni autizam i namerna glupost naših politikanata nisu hronične. Ne zna se ko prednjači u tradicionalnom autizmu i gluposti, da li „pozicija“, kako to kažu neki ovdašnji politički filozofi, da li opozicija?
Očuha moje majke, oficira jugoslovenske kraljevske vojske, Drugi svetski rat je zatekao na službi u Nevesinju. Stanovao je u paviljonu za oficire u neposrednoj blizini kasarne sa suprugom, mojom bakom, mladom udovicom čiji je prvi muž tragično izgubio život, i njenom ćerkom, mojom majkom, koju je prihvatio kao da mu je rođena. Godinu dana pred rat rodila se i moja tetka, majčina polusestra.