Rekao bi čovjek da je od hadezeovaca u ovih dvadeset godina vidio baš sve, i da više ne mogu napraviti ništa toliko besmisleno i glupo da bi ga nakon svega makar malo iznenadili. Da se sutra na televiziji ministar poljoprivrede Petar Čobanković ukaže utegnut u tijesni kostim Dartha Vadera, pa uz riječi “Čekao sam te, Obi-Wan Kenobi!” nevješto obojenom zelenom neonkom svečano prereže vrpcu suvremenog izmuzišta krava u Krčevinama, s vidnom bi dosadom čovjek prebacio na neku od onih lokalnih televizija s telopima mjesnih gostionica.
Nažalost, tema je i danas ista - Kosovo vs. EU. Na deset dana pre istorijskog 9. decembra, vlast je priznala ono što svi znaju. Lično je visokopoštovani pregovarač Borko S. izrekao da uslov za dobijanje statusa kandidata za članstvo Srbije u Evropskoj uniji jeste uređivanje odnosa s Kosovom, de facto prihvatanje činjenice o nezavisnosti te kontroverzne države, bez insistiranja na njenom formalnom priznavanju.
Arijana Demirović, mlada Bišćanka, trebala bi se udati za dečka iz Laktaša, Igora Dodika. Ova vijest zaslužuje kakvu predzadnju stranicu lokalnih novina, gdje na olovom popljuvanom papiru ,,ispadaju“ novovjenčani. Ali ovo nije obična ljubavna priča, pa mora ići visoko, visoko naprijed. Na naslovnice.
Nije li krizu eurozone izazvao višak suverenosti članica EU, pita se naš komentator? Državna suverenost obrnuto je proporcionalna demokraciji i građanskim slobodama. Ona je samo pristojan izraz za slobodu političke elite da zlostavlja građane i ispostavlja im račun za svoje moralne i financijske promašaje u obliku nasilja ili siromaštva, ljepše rečeno: domoljublja ili poreza
Nekoliko vijesti u vezi s vjerom ovih je dana zabavilo Srbiju. Prva je ona da je Liga socijaldemokrata Vojvodine izgubila strpljenje i obratila se Ustavnom sudu pitanjem može li grad Novi Sad u jednoj laičkoj, sekularnoj državi koja je odvojena od crkve imati svoju slavu. Isto to se dogodilo u Beogradu, gdje se s namjerom preispitivanja gradske slave Spasovdana Ustavnom sudu obratila udruga Ateisti Srbije
Zadavanjem patriotizma u školskom sistemu se promiču lažne vrijednosti kao uzorne i neprijeporne: talentirani učenik se usmjerava kolektivnoj emociji i lažiranju stvarnosti. Jer, pitanje je da li je ratna stvarnost stvarno obilježena slobodom čijim stazama učenik danas korača? Da li je rat može proizvesti? Da li je ta sloboda stvarno pripadala hrabrim vitezovima (kako nam govori nezgrapna dvogenitivna sintagma: stazama slobode hrabrih vitezova)? Da li su i oni mogli uživati u njenim blagodatima? Ako nisu, ako im je sloboda ostala nedohvatljiva u ratu, ako je nisu doživjeli - zašto ih netačno i gotovo ironično vezati za slobodu čijim stazama učenik korača?
Treba da prihvatimo činjenicu da je očuvanje individualne slobode nespojivo sa potpunim zadovoljenjem naših stavova o distributivnoj pravdi. (Fridrih Hajek)