Druge vjerojatno nariču i čupaju kosu što ovih mjesec dana nisu u domeni njegovih interesa, a nogometna utakmica im se čini kao dugonoga plavuša, koja je ujedno posve prirodno vrelo omiljenog mu piva.
Izađem tako nadrndan i špijam po komšiluku ko je kupio nova kola, ko je pičnuo novu fasadu, stolariju i prateće urbanističke statusne simbole. Odlunjam do penzića u parku preko puta Muzeja i posmatram šahovske manguparije zlatnih dječaka.
Postoje najmanje dva razloga zbog kojih bi dvodijelni intervju Dragomira Babića u ‘Nezavisnim novinama’ od 11. i 12. juna 2010. godine morao ući u priručnike novinarstva u svim školama u kojima se ovaj zanat u Republici Srpskoj uči. Prvi je da se budućim novinarima pokaže koliko nisko pada profesija koja se stavi u službu jedne političke opcije, a drugi, još važniji, da se pokaže do kakvog apsurda je dovedeno novinarstvo u društvu u kojem sloboda medija ne podrazumijeva i odgovornost za objavljenu riječ. Bez te odgovornosti medij se stavlja iznad onoga kome je namijenjen ponižavajući i podređujući sebi onoga kome bi, po logici stvari, trebao da služi – čitaoca, gledaoca, slušaoca.
Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju.
Da budem iskren, volim i ja kad je Kristl dobra a Aleksis zla. Tako mi je lakše gledati Dinastiju i suosjećati s Blake Carringtonom. Pa, naravno, kad se počupaju pa počnu pokraj kamere letjeti štikle, navijam za to da pozitivna bijela potpetica završi u crnom oku nesretne zločeste Aleksis. Zato je „Dinastija“ bila tako gledana serija, sve je bilo manje – više jasno.
Ne zna se još tko će biti svjetski nogometni prvak, ali zna se da će pobjednik biti svjetska farmaceutska industrija: milijarde ljudi ovih dana stoje u redovima pred apotekama i kupuju mjesečnu zalihu aspirina, nurofena i ostalih šarenih analgetika, držeći se za glave betonirane zaglušujućim zujanjem vuvuzela, dugačkih truba nepodnošljivo iritantnog zvuka od stotinu i četrdeset decibela u koje deseci hiljada razuzdanih Afrikanaca zdušno pušu svih devedeset minuta, bilo da u prime-timeu igraju Južna Afrika i Francuska, ili u vrijeme ručka Južna Koreja i Grčka, pa se čini kao da su cijelu Afriku prekrili gigantski rojevi mutiranih stršljenova-ubojica na kokainu i metamfetaminima.
Od sedam uveče, pa nadalje, prst je već izvežban na daljincu i organizam pripremljen za mazohističko satiranje. Dnevnik do dnevnika. Ili, kako se to sada kaže, centralne informativne emisije. Redom udarne vesti, komentari, skandali, sve do rubrike Kultura ili Iz kulture, kako kod koga, pa sport, vremenska prognoza i onda novi krug satiranja uz političke emisije.