Makar predizborna kampanja zvanično još nije počela, apsolutno sve što se u posljednje vrijeme dešava na političko-medijskoj sceni spada pod predizbornu kampanju. U to se ubrajaju i sve češće izjave i intervjui Valentina Inzka čija se (pred)izborna poruka građanima Bosne i Hercegovine svodi na dvije sugestije: 1) treba ostvariti što veću izlaznost tj. što veći broj građana treba izići na izbore i tako iskoristiti svoje tobožnje „bonske ovlasti“ i 2) treba birati „nova lica“.
Kad čitate biografije značajnijih ličnosti iz svijeta politike, nauke ili kulture u Sjedinjenim Državama nerijetko ćete u njima vidjeti, kao važnu mjeru njihovog javnog autoriteta, i listu značajnijih publikacija i radio i televizijskih emisija u kojima je ta osoba pisala ili intervjuisana: najprestižniji su nastupi u televizijskim emisijama kao što su MacNeil/Lehrer Newshour, Nightline, 60 Minutes, Good Morning America i slične ili programima Nacionalnog javnog radija (NPR) ili tekstovi objavljeni na stranicama vodećih dnevnika kao što su The New York Times ili The Washington Post.
Počevši od Platona, odnos između filozofije i politike je tijesan, ujedno zapleten, a u mnogočemu i dvosmislen i sa dvije oštrice. Više od dvije trećine Platonovih djela, a među njima i najopsežniji dijalozi Država i Zakoni, namijenjeno je politici, odnosno političarima.
Prije godinu dana napisao sam članak za Economist u kojem sam upotrijebio izraz “Jugosfera”. Tad sam proguglao riječ i pojavilo se devet referenci, ali ni jedna od njih nije značila ono što sam ja njome htio reći.
Legenda kaže da su onoga davnog ljeta 1389, kad je stigao glas da su srpski vitezovi na Kosovu polju zaustavili turski ulaz u Europu, u čast vojske cara Lazara i njegovih saveznika dugo zvonila zvona pariske crkve Notre Dame. Šest stotina dvadeset i jedno ljeto kasnije, opet kršćanskom Europom zbog Kosova odjekuju zvona.
Najjednostavniji opis političkog prostora je u dve dimenzije. Jedna je ideološka i na njoj se vrednuju različite političke alternative. Druga je usko politička i na njoj su poređani ljudi, glasači na primer, po tome kako su grupisani oko pojedinih alternativa ili, recimo, interesa.
Socijalizam se opet često spominje. Najviše u svakodnevnom životu, nešto malo i u medijima i akademskom diskursu.Ali ni traga nostalgije za njim u politici.
Paradoks pobune nije u nemogućnosti pobune same, nego u mogućnosti pobjede, u mogućnosti da pobuna uspije. Naime, pobuna protiv zakona normalnosti, koja ne završava samo u razularenoj ekstazi mase, jer bi takav kraj bilo masovno odnosno društveno samoubojstvo, u trenutku uspjeha se neizbježno preokreće u ukidanje postojećih zakona normalnosti i u konstituciju, utemeljivanje novih zakona normalnosti. Zatirana i potisnuta želja preokreće se u stremljenje. Na tački prijeloma žrtva se pretvara u krvnika/agresora. Zato su utemeljitelji novog svijeta uvijek ubojice. Pobuna kao pobuna uspješna je samo kada je neuspješna, kada je – u krvi – ugušena, kada okonča sa sviješću o porazu: pobunjenik pada kao žrtva i masa se, nakon što se nauživala straha i možda ga prekrila blaćenjem žrtve, razilazi. Razilazi se sa riječima legende. Žrtva je bila čista, čisti račun bez kusura. Legenda samu žrtvu ne pogađa.
To što se dogodilo novinaru Teofilu Pančiću bio bi dovoljan razlog da mu izrazimo solidarnost, ali stvar nije u pukoj konvenciji: ovde u Srbiji danas kao da svi čekamo da se dogodi ono najgore, ono što se dogodilo Ćuruviji i Dadi Vujasinović, pa da se onda vajkamo na zlu sudbinu koja prati novinare i slobodnu reč u medijima.