Na istim strašnim snimkama iz Srebrenice, recimo, još je šokantnije ponašanje reportera Srpske radio-televizije i klasičnog medijskog ratnog zločinca Snježana Lalovića, ali on nakon rata nije imao potrebu bježati: danas je urednik dokumentarnog programa Radio-televizije Republike Srpske. Nije li, najzad, nedavno lijepo osvijetljena i mala mračna tajna samog generalnog direktora RTRS-a Dragana Davidovića, slavnog četničkog tenora iz tih herojskih dana?
Licemjerje se najlakše zapazi upravo na religijsko-vjerskom polju, na kojem maske lako padaju. Vjera, za razliku od religije, ne može biti masovni fenomen zato što uvijek počinje od čovjeka pojedinca.
Dragi građani i građanke - rekao bi Tadić u ležećem položaju ispred zastave Srbije - ako u ovim dramatičnim trenucima za našu zemlju i naš narod vidite negde Tomislava Nikolića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s bubrezima.
Poznato je da se svako ko gubi ljuti. A pravi gubitnici su i Hrvatska i Srbija i Bosna i Hercegovina. Umjesto da iz ovih „gubitaka“ izvuku nove koristi i prednosti, ove države i građani rukovode se moralom gubitnika i oplakuju svoje zločince.
Znajući, iz današnje perspektive, da je Titova vladavina iza blještave vanjštine koristila makijavelističke mehanizme koji su mnoge obitelji zavile u crno, nije čudo da i dan danas susrećemo i njegove obožavatelje i njegove mrzitelje”, piše redatelj Mario Kovač u programskom tekstu pred premijeru opere “Maršal” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, zakazanu za subotu, 16. travnja.
Odbijanje hrvatske javnosti da se suoči s činjenicom da je namjera Tuđmanovog režima bilo etničko čišćenje Srba vjerovatno ima veze sa onim što Marko Milanović ovih dana naziva "pobedničkim hrvatskim nacionalizmom". U Beogradu i Sarajevu, postoji rasprostranjena svijest o sopstvenom gubitništvu.
Zločinima i patnjom, kao dvjema stranama iste stvarnosti, u nezavršenom ratu ideologija etnosa i prostora dubinski je u Bosni i Hercegovinu razorila kulturnu i moralnu supstancu, ograničivši fundamentalne ljudske porive i univerzalne ljudske darove (dar supatnje i solidarnosti, gnušanje prema zločinu kao takvome, sposobnost opraštanja...) isključivo na unutaretničke, kolektivno-plemenske relacije.
Od subote me muči jedno pitanje: zašto Toma Nikolić ustvari to radi? Sada će mi neko zameriti da sam bezdušan, jer da sumnjam u časne pobude čoveka koji, eto, život stavlja na kocku (kakvu kocku? žrtvuje ga!) za narodno dobro i opštu polzu. Ne, nisam bezdušan: meni je savršeno svejedno kada će ti njihovi izbori biti raspisani; može i sutra, što se mene tiče; glasaću svakako, spreman sam kad i vi, gospodo, što reče Bob Dylan.
Sva bombastična ideološka magla koja se digla, sve silne tendenciozno prizivane bio(biblio)grafske sitnice, sva pseudolakanovska bulažnjenja, sva provincijalna trabunjanja o svjetskom piscu u raljama nacionalista, sve zgodne fraze o Andriću na kojeg niko nema monopol, sve to predstavlja tek dimnu zavjesu za kršenje zakona.