Nacionalizam ponižava već svojim postojanjem, svojom ljubavlju prema nečemu što naziva "domovina" i mržnjom prema onome što neki drugi nacionalisti, također zaljubljeno, nazivaju "domovina". Ponižava, štoviše, već u onom trenutku kada je čovjek primoran da ga primijeti, iako bi u normalnim prilikama od tog košmara i te zabune gadljivo skrenuo pogled.
Ona stara Trogrlićka ima dvistaosam godina. Stara Trogrlićka giba se milimetar po milimetar kao da saće se srušit. Zato staru Trogrlićku svi zovu đogerica. Svako jutro stara Trogrlićka otpiči slou moušn u spizu. Juče je stara Trogrlićka kupila po kila teleće žigerice i malo blitve. Za sto metri od kuće do dućana staroj Trogrlićki je tribalo uru vrimena. Stara Trogrlićka je izračunala da će joj za od dućana do kuće tribat baremko ura i po. Stara Trogrlićka je mislila: „Jel ima još iko da ima dvistaosam godina a da učini ovakvi đoging? Ima moj klinac!“ Stara Trogrlićka je još mislila: „Ako budem ovako zdravo živila i đogirala još jedno dvaes-tries godina, možda nikad i ne skviknem!“
A na mjestu događaja, oči u oči, vlast i pobunjeni. Prijeteći i upozoravajući transparenti su već par dana uobičajeni dio ulične koreografije. Uzvikuju se kratke i efikasne parole. Vozilo hitne pomoći svakog trenutka odvozi put bolničkog centra par učesnika bunta. Poslije kratke intervencije pacijenti se vraćaju pješke da pomognu drugarima. U pogledima upućenim policajcima miješaju se bijes i očaj zbog nanijetih poniženja, ali i odvažnost i hrabrost da se ni po koju cijenu ne odustane od zahtjeva. Sa lokalne radio stanice iz naftalina izvučeni Džonijevi stihovi ...osam šezdeset, vratiće se opet osam šezdeset...
Dakle, ni ekonomija ni politika nemaju prvenstvo, nego čovjekovo u svemu zaštićeno i nedodirljivo dostojanstvo, njegova temeljna ljudska prava - prava čovjeka kao čovjeka i temeljne državljanske slobode - prava čovjeka kao državljanina.
Premijerka Jadranka Kosor, uz pratnju ostatka političke garniture, danima uporno ponavlja kako su demonstracije „neotuđiva demokratska tekovina“, masovni izrazi nezadovoljstva su „najnormalnija stvar u demokratskom društvu“, folklor bez kojeg se praktički ne može, presudan koliko i bagatelan, pa se stječe dojam da upravo „demokratska“ narav poretka postaje ključno jamstvo da zahtjevi demonstranata neće biti uslišeni.
Srđan Aleksić nije se suprotstavio aistorijskim i apolitičnim slepim silama prirode, nekakvoj elementarnoj nepogodi. Ne, njegov je čin eksplicitno politički, u najplemenitijem smislu reči
Nije samo smrt neproverena glasina. Isto je i sa imanjem i nemanjem muda, bilo kao organa muškosti, bilo kao organa hrabrosti. I jednog papu testiraju, možeš misliti, da im se ne potkrade bezmudić, pa što ne bismo i one što šilje patku na tuđa leđa?
Ako još od osnovnih škola deca uče da je Apis bio patriota koji je „spasio narod od kralja tiranina“, onda čovek s pravom može da se pita - šta će stajati u nekim budućim udžbenicima o Legiji? Šta će pisati o 12. martu? Pobuni crvenih beretki? Na kraju, o samom Zoranu Đinđiću?
Bata Živojinović je član SPS i - ovde bi trebalo dodati da ironija bude veća - jedan od simbola Sarajeva. Kada je tokom bombardovanja Srbije dao intervju kineskoj televiziji, nakon emitovanja njima se javilo oko milion Kineza spremnih da uzmu puške u ruke i odu da brane Valtera. Kinezi nisu imali pojma da je Valter, u stvari, Bosanac. Dok je Bata, jelte, Srbin.