Prosvjedovat će se možda što je Tesla genije struje, a struje fali u domovima diljem zemlje, jer prikazivanje sijalice moglo bi uvrijediti sve one koji tu čudotvornu stvar nemaju...
Tadić i Josipović su se suočili s podjednako teškim, najtežim zadatkom da protrče svaki ispod svoje nacionalne duge i, ne osvrćući se što će im to umanjiti popularnost kod kuće, okaju zločine sa srpske i hrvatske strane
Gledano iz lokalne perspektive, predugo traje očekivanje da stvari krenu nabolje, pa – u tom odsustvu pozitivnih promjena – i obećanja evropske budućnosti djeluju isprazno i nestvarno.
U Republici Srpskoj se o mandataru priča kao da se kapaju – pogodi ispod koje i kakve kape se krije mandatar. Hoće Mitrović, neće Mitrović, pristao, ali tražio da se počisti teren prethodno, pa DNS rekao da neće Džombića ni u kom pogledu i ni u kom izdanju.
Ovaj popularni sport je dobio novu, negativnu konotaciju, a stadioni su postali govornice mržnje i nacionalizma sa fatalnim posljedicama. Sjetimo se samo prošlogodišnjeg ubistva Vedrana Puljića u Širokom Brijegu ili Brisa Tatona u Beogradu.
Mogao je Boris (Tadić) bar nešto da nauči od Ive (Josipovića), ali nije. Boris voli da ga grli Mile (Dodik). To su ti politički zagrljaji kao oni u Koza nostri. Dugo traju i ne prestaju. Sve su čvršći i sve su češći. Gotovo svakodnevno. Pogotovo otkako je Kosovo i u Organizaciji ujedinjenih nacija i u Evropskoj uniji izgubljeno. Ma ko i ma šta sada pričao.
Mislila predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto da je netko zajebava, čak osnovano sumnjala na Zlatka Lagumdžiju. Zapio Zlajo sigurno negdje u kafani i u dva iza ponoći zajebava ljude. Pa pita na engleskom je li to madam prezident Bordžana Krajstou.
Tko normalan ne bi želio da srbijanski predsjednik Tadić dođe u Vukovar i ondje ovako ili onako, iako naravno ne bilo kako, oda počast žrtvama tog grada i Ovčare? Zato njegov skori dolazak u Hrvatsku jest dobrodošao, no to je samo uspjeh, možda čak i trijumf, diplomacije dviju zemalja. Ali, ne i njihove pravdoljubivosti i etike. Tu su one u trajnom civilizacijskom minusu.
Pre desetak godina sam u biblioteci prinstonskog univerziteta naleteo na kolekciju mapa istočne Evrope kroz vekove. Držeći listove palcem, pustio sam ih da se brzo jedan za drugim okreću. Kako su stranice i vekovi odmicali, granice država i nacija su oživele, počele da šetaju napred-nazad, da se šire i sužavaju, da nestaju i ponovo se pojavljuju. Video sam plime i oseke istorije, osvajačke vojske koje brišu stare i upisuju nove granice, ljude u neprijateljskom okruženju, etnička čišćenja. Video sam Balkan.