Obuzdavanje moći mlađahnog kantonalnog ministra obrazovanja je stvaranje uvjeta za povratak izgubljene moći. Cerićev govor je govor tiranina, Suljagićevo nagoviješteno povlačenje je povlačenje Republike koja „ne vjeruje u svoje ustanove“. Narodi vole tiranine i zato smo tu gdje jesmo: u zoni sumraka
Nietzsche se ne smatra antikristom. Štaviše, smatra se jedino pravim tumačem života, ne učenja, kakvog je živio taj koji je umro na križu. Usprkos tome, ne smatra se ni kršćaninom. Zato moramo njegov tekst čitati s iznimnom pažnjom, inače će nam se dogoditi da ćemo sasma promašiti smisao zapisanog, odnosno rečenog. Problem je u tome da pred sobom nemamo samo dvije ravni, nego četiri: dvije koje se prekrivaju i dvije koje se ukrštaju.
Nikad u svom životu nisam volela nijedan narod ili kolektiv – ni nemački narod, ni francuski, ni američki, ni radničku klasu, niti bilo šta takve vrste. Ja zaista volim samo svoje prijatelje i jedina ljubav za koju znam i u koju verujem je ljubav prema konkretnim osobama.
Škutorluk u Bosni i Hercegovini, baš kao ivlahaluk, poprima malograđansku i ruralnu manifestaciju, no pod znatno drugačijim okolnostima. On je, u svojoj postojećoj formi, devetnaestovjekovna malograđanska mistika krvi i tla, koju je u ruralna područja ucijepio i nastavlja ucjepljivati „nacionalno osviješteni“ rimokatolički klerik.
Da ne dužim, nakon govora reisa Mustafe Cerića, pomislio sam da se ne radi više o istoj vjeri. Nakon svih ovih godina, otkako ne učim vjeronauku, ponekad razmišljam o tome kako je moguće da su ovi pomagaoci kriminalaca ikad zasjeli na svoje pozicije u religijskim zajednicama. Reis je u svom govoru bukvalno strpao sve što mu je palo na pamet, od genocida i etničkog čišćenja, do Federalne televizije, koja po njegovim riječima od muslimana pravi ovce, spremne da im se ponovo dogodi genocid, urbicid i šta sve ne.
Kaže... "ako i dalje budete dirali u vjeronauku, imat ćete sarajevsko ljeto na ulicama Sarajeva, isto kao što se protiv Mubaraka desilo egipatsko proljeće!"
Sveti Đorđe na konju s kopljem na kojemu je krst u dvorištu zgrade UN nas prstom uperenim u nebo upozorava u čiju slavu se ubija alegorija zla. Nenad Veličković škljoca i zvoca…
Stvari su se izmenile krajem veka, kada su, zbog pridobijanja glasova političara sa Juga, crnci napušteni. Američki feminizam tako deli istorijsku odgovornost američke politike, koja nije uspela da reši rasni problem sve do druge polovine 20. veka. Abolicionizam je opstao kao pokret manje-više svuda po svetu, jer ni smrtna kazna ni ropstvo nisu ukinuti, ali on više nema prave političke težine.
Da Rolling Stonesi ili američki predsjednik dolaze u Hrvatsku četvrti put u petnaestak godina, sve da je Hajduk poput Dinama četiri puta mijenjao ime i datum osnivanja, i da mu je na svaki jubilej došla Barcelona s Leom Messijem, već bi Hrvatima dopizdili i Stonesi i Obama i Messi. Iz nekog nejasnog razloga, međutim, svaki put kad iz Rima dolazi Sveti otac Hrvati potpuno pobenave. A dolazi u Hrvatsku češće nego izvjestitelj Europske unije Hannes Swoboda. Znaju ga već svi zagrebački taksisti i konobari.