Postoji jedan aspekt Ćosićeve sudbine koji je, upravo iz sarajevske perspektive početkom druge decenije dvadeset i prvog stoljeća, izuzetno aktuelan. Dobrica Ćosić, naime, definitivno nije pisac kojem se od početka karijere može zakačiti etiketa srpskog nacionaliste
Tog trenutka čarolije u čudu života pastira Mile sa zelenih visoravni Cincar planine, u kojemu nema ni ovaca, ni kredita, ni žene ni predsjednika komisije za dodjelu poljoprivrednih poticaja, ni burzovnih indeksa ni svjetske islamske revolucije, u kojemu dakle ima samo Mile, samoga sa sobom i svojim sendvičem od kruva i salame
Često u prolazu pogledam vozače za volanom velikih i moćnih automobila. Najčešće su to neke head and shoulders face. Takav je i ovaj kojeg ugledah u crnoj vozilici vrijednoj pravo malo bogatstvo. Vozi kao da je gazda čitavom svijetu na kojeg je, između ostalog, strašno ljut. Ne bih ga kao vozač voljela sresti na cesti.
Razvoj medija i tehnologije dovodi do temeljnog restrukturiranja novinskog i izdavačkog sektora, sa tradicionalnim medijima u klinču sa online novajlijama u žestokoj konkurenciji za prevlast na tržištu. Međutim, promjene u medijima nisu samo “novinska kriza” i iPad: to zahvata i imovinske zakone, privatnost, slobodu govora i suštinsko funkcionisanje javne sfere.
Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati
Ne vjerujem da postoji Sarajlija koji se ne sjeća kako su se gradjani okupljali ispred gradske katedrale na ponoćku, uoči katoličkog Božića. Sretali se tamo mladi svih boja i nacija – svi su išli na jednu vrstu hapenninga.