Neke se stvari jednostavno ne prodaju, bez obzira što u svijetu povampirene masovne zabave svi mogući zločini odlično prolaze na globalnim kino-blagajnama. Nasilje i zločin privlače kao igra i zabava, ali ne kao neporeciva istina i izazov, kako se ne bi moralo razmišljati o podmetnutim uzrocima i nedopustivim posljedicama, pa čak i možebitnim grijesima nemarnih gospodara svijeta
Nisu, naravno, ovdje važni ni Angelina ni njen film: ista je to, najzad Angelina Jolie i isti je to film zbog kojega su prije samo nekoliko mjeseci, čuvši da se u njemu silovana Bošnjakinja zaljubljuje u Srbina, ratni veterani, seoski hodže i ministri kulture Angelinu proglašavali četničkom kurvom. Da bi joj sad, čuvši da zaljubljenu Bošnjakinju u filmu siluju Srbi, uručivali Zlatni ljiljan. Ko bi Jolie, sad je gori.
Autentične kritičare cenim. Takve kritike ne prihvatam. Žao mi je onih koji nisu u stanju da shvate da pisana reč ne mora obavezno da bude u nečijem vlasništvu.
Čitajući novinske komentare o slučaju Srbljanović čovek bi rekao da živimo u zemlji trezvenih i bogobojažljivih i ljudi, ali svi mi znamo da to tome nije tako, da je – štaviše – daleko od toga i da je bajagi pravedni gnev komentatora najobičnije kulovsko licemerje i seljačko prenemaganje.
Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, nije ni simbolički ni u bilo kojem drugom smislu mogao bolje i adekvatnije obilježiti posljednji Dan državnosti unutar svog aktuelnog predsjedničkog mandata, nego učinivši upravo ono što je i učinio: odlikujući Srđana Aleksića (posthumno) te Akcioni tim za lociranje i hapšenje haških bjegunaca (Novak Đoković i svi ostali odlikovani u ovom su slučaju, ipak, u drugom planu).
Da vam nešto kažem, cenjeni publikume: ako ste na glasu kao kritičar nekog od ovdašnjih nenarodnih režima, pa ako još kažete i neku lepu reč za Anđelinu Džoli, nipošto ne kupujte kokain jer će vas narodna milicija odmah savatati i turiti u novine da srpski narod i senat vide o kakvom se tu lošem ljudskom materijalu radi.
Postoje četiri klasične opasnosti po stabilnost savremene liberalne pluralističke demokracije koje valja neprestano imati na nišanu kritičke javnosti. Nije riječ samo o recidivima klasičnih historijskih opasnosti, nego i o opasnostima od strane novih dezertera civilizacije, uvjerenih u svoju ”bolju stvar”.