Da li sam to rekao „novija istorija Balkana“? Bilo bi bliže istini reći da je čitava istorija ovog prostora jedna duga konfesionalna svađa, koja je, spojena sa ultra-otrovnim nacionalizmom, bila dovoljno snažna da uvuče čitav moderni svet u katastrofalni rat u leto 1914.
„Bolest kao metafora“ naslov je kultne knjige pokojne umjetnice i spisateljice Susane Sontag. Bolest koja je snašla tužiteljicu Dijanu Milić teška je, neizlječiva metafora, dijagnoza koja se ne referira samo na stanje bosanskohercegovačkog pravosuđa, nego, općenito, na beznadežnost ovdašnjeg društva, na svakoj njegovoj razini - pravosudnoj, akademskoj, političkoj...
To je otprilike hrvatska turistička strategija. Dovesti sve sa Forbesove liste, podijeliti im džabe, ako treba, vile, kuće i otoke, ne moraju ništa potrošiti, prihod od turizma iznosit će okruglih nula milijardi eura, ali bit će to sjajna reklama. Kad vide da u Dalmaciji ljetuje krema svjetskog jet-seta, kad vide da Angelina i Brad imaju kuću u Dalmaciji, pohrlit će tamo i oni što na ljetovanje nose pare. Plaže će, ukratko, poželjeti Turaka, al Turaka više biti neće
Treba imati svoju umjetnost u glavi, brinuti se za nju, slagati je kao dvorac od lego kockica, slušati je, gledati, plijeviti i okopavati, čitati je, paziti i čuvati za nju svaki pedalj tuđine. To je smisao života, ali i način da se izbjegne svaka nepotrebna patnja, a da se onoj neizbježnoj patnji da najviši ljudski smisao.
U svom prvom blogu za New Yorker, Bog govori o svojoj zanimljivoj kreaciji. Pozivamo vas da svojim komentarima doprinesete usavršavanju njegovog uratka.
Vrli novi, ekonomski fašizam, kako vidite, nema ništa protiv Bosanaca – ili Čeha, Srba, Moldavaca i drugih gostiju viška – zbog njihove nearijske antropometrije ili nečiste krvi, već isključivo zbog njihove, jezikom Studije – “platežne sposobnosti”. Otrpjeli bismo mi što nam Bosanci pišaju u more, samo da troše petsto eura dnevno, kao što plaćaju “kvalitetni gosti” kojima ćemo u svrhu pišanja rado otvoriti i usta.
Preko dvije novinske stranice u “Slobodnoj Dalmaciji” objavljena je reportaža o “Cicibeli”. Ushićena reporterka ispovijeda čitateljima kako je “na poziv ‘Cicibele’ napustila sve”, te se onda, ne žaleći muke i odricanja, “preko sedam mora i sedam gora s fotoreporterom Jadranom stvorila u škveru čuvenoga betinskog kalafata Ćira Burtine”.
To sve naravno ne znači da napaćene duše i ljudi skloni samouništenju ponekad ne stvaraju divnu, potresnu, i vanvremensku umetnost, i da alkohol, opijum ili psihodelične droge nisu mnogima od njih otvarali ''vrata percepcije'', što bi rekao Haksli. Pokojna Ejmi je stvarala dobru muziku. To je lepo. I važno. Možda bi to uspela i kao ''strejterka'', a možda je baš tona kokaina bila okidač njenog talenta. To ne možemo da znamo.