Kolumne

Za istinski razgovor nisu potrebna nikakva pravila, već iskreni susreti ljudi sa različitim pogledima ne svet: samo iz tih duhovnih susreta rađa se smisao za trpeljivost i vrednovanje tuđeg stava. Ljudi sa boljom dušom mogu se bar razumeti , ako ne i sporazumeti. Oni kojima je važnije da istaknu pravila pre same stvari o kojoj se razgovara, i nesvesno potvrđuju da im je više stalo do forme nego do suštine. Sva ta pravila za vođenje razgovora, razrađena do pojedinosti, samo su smetnje neusiljenom odvijanju razgovora.

Nakon tri mandata i gotovo deset godina na čelu vlade, osebujni talijanski premijer Silvio Berlusconi konačno je dao ostavku. Dosadilo mu sve zajedno, kao da mu se cijeli svijet popeo na leđa, i riješio da pobjegne od novinara, studenata, poreznika, istražnih sudaca i trudnih sponzoruša, da se iz bučne gužve povuče negdje daleko, na skrovito neko mjesto Bogu iza leđa, gdje ga neće naći ni Angela Merkel, ni demonstranti.

Već nedeljama se najavljuje Deklaracija Narodne skupštine Republike Srbije o stanju na severu Kosova, povodom stanja na tzv. administrativnim prelazima Brnjak i Jarinje. Prvih dana je o njoj govoreno na način koji bi neuke i neupućene doveo do zablude i ushićenja da smo na pragu usvajanja novog ustava ili bar njegove preambule.

Kafana Melon, Brunnengasse 76, Šesnaesti becirk, Beč, jedanaesti novembar, pola sata uoči utakmice Portugal - BiH: lokal je okićen navijačkim insignijama. I noćas će, bez sumnje, sve biti slično

Moj tata je sidijo u kužini i čitao je novine. Mama je isprid lavandina brisala suđe i posuđe. Ja sam sidijo za stolom i radio sam domaći iz prirode. Ja sam crtao sa olovkom i drvenim bojicama u radnu bilježnicu Moj zavičaj. Tata je mene ćiribimbijo priko novina. Onda je on pitao: „A šta ti to radiš, mufljuziću, a?“ Ja sam rekao: „Crtam domaći u radnu bilježnicu Moj zavičaj!“ Tata je rekao: „Znam, al kakve su ti to kutije u raznim bojama?“ Ja sam rekao: „Nisu to kutije nego komtejneri!“ Tati je uletilo čudilo: „Koji komtejneri, jebate? Zašto bi iko normalan crta komtejnere za domaći?“ Ja sam rekao: „Zato šta nam je zadala učiteljica!“ Tata je gledao u mene sa lakšom tupajom. Onda je on okrenijo se prema mami i rekao je: „Ženac, aj dođi vidit kako nam mali štreba gradivo da postane škovacin!“

U okupljanjima oko HDZ-a kondenzirana je sva nezaslužena tragedija ove zemlje, sve uzaludne pogibelji, sva grabežna umorstva, sva nezaposlenost, svo siromaštvo, svi državotvorni nesporazumi i sve nacionalističke zablude

Baš zanimljivo kako to da vehabijskih kampova raspoređenih na dodirnome mjestu prema Hrvatima nema baš tamo gdje uglavnom nema ni Bošnjaka ni Hrvata, pa tako ni njihovih dodirnih mjesta. A nema ih u Republici Dodikovini čija se etnička očišćenost ingenioznom Domagoju pričinja kao idealan model za obranu od vehabitske opasnosti

Možemo li nastaviti da makar ograničavamo ratne strahote? Jedan odgovor daju apsolutni pacifisti, uključujući i ljude koje poštujem, iako nikad nisam potpuno delio njihovo mišljenje. Malo ubedljivije stanovište, po mom mišljenju, jeste ono koje je zastupao pacifistički mislilac i aktivista Abraham Masti, jedna od najvećih ličnosti 20. veka u Americi, po mom mišljenju. On je to zvao „revolucionarnim pacifizmom“. Masti je prezirao težnju za mirom bez pravde. Govorio je da čovek „mora biti revolucionar pre nego što postane pacifista“ – pri čemu je mislio da ljudi moraju prestati da se „tako lako mire sa zlom“, i da moraju „pošteno i adekvatno pristupiti tome što čini devedeset procenata našeg problema – nasilju na kojem se zasniva današnji sistem, i svom zlu, materijalnom i duhovnom, koje takav sistem nameće masama ljudi širom sveta“.

Činjenica da Republika BiH za petnaest helikoptera plaća osamdeset pet pilota, a da dvanaest pilota godinama uredno prima plaću, iako Oružane snage BiH nemaju, niti su ikad imale, nijedan jedini ispravni avion, daje potpuno novu dimenziju snovima bosanskih klinaca, koji - kao i svi klinci na svijetu - sanjaju da kad odrastu, postanu vojni piloti