To s državnim udarom, naime, sad je dosta moderno, otkako je počela svjetska arapska revolucija, svi pričaju o tome, čini se da nema ozbiljnije organizacije koja ne planira državni udar u Bosni, ne zna se još samo hoće li se primiti Facebook revolucija iz Kaira ili ona iz Zagreba, ne zna se hoće li to organizirati CIA ili Al-Qaida, a najviše od svega ne zna se kako bi se to u Bosni uopće izvelo - taj, naime, državni udar
Koliko je Iranaca samo zbog jedne jedine rečenice na persijskom bačeno u tamnicu. I koliko je Kineza, Kubanaca, Severnokoreanaca, Iračana koji u svojim maternjim jezicima ni za trenutak ne vide svoj dom. Ili, da li je, na primer, jedan Saharov, zaključan sa svojim ruskim jezikom u kućni pritvor, mogao taj jezik smatrati svojom domovinom.
Svađe između Jadranke Kosor i Ive Josipovića u posljednje su vrijeme toliko eskalirale da bi pomislio kako više nema ničega pod nebeskom kapom što bi njih dvoje dovelo za isti stol. Ipak ima, Bosna i Hercegovina. Ondje su ovakve svađe uobičajene kao dan i noć i više ih nitko ne broji, ali sada se dogodilo nešto zbog čega se govori da ova zemlja nikada poslije rata nije bila u goroj situaciji.
Mi moramo, naglašavao je Seneka, proširiti svoju svijest na sve što u našim životima može poći krivo: Ništa ne smije biti neočekivano. Naši umovi trebali bi krenuti ususret svim problemima i trebali bi razmišljati, ne o tome što će se dogoditi, nego što se može dogoditi. Što je čovjek? Barka koju i najmanji udar i trzaj mogu slomiti. Tijelo slabo i krhko.
Posljednjih dana iznova smo u mogućnosti posvjedočiti koliko sjene-iz-dubine utiču na bosanskohercegovačku (i ne samo bosanskohercegovačku) sadašnjost. U posljednje tri nedjelje, dakle, nekako od početka ovog mjeseca, gotovo svakodnevno u medijima se smjenjuju vijesti o aktuelnoj političkoj krizi sa vijestima čije je ishodište u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća.
Pregovori u Daytonu, gdje se okončavao cijeli jedan rat i cijela jedna historija, trajali su dvadeset dana, a pregovori o par mjesta u Vijeću ministara, slučajno ili ne, traju sve otkako je umro Richard Holbrooke, bez realnih izgleda da završe do konca kenozoika
Ima u Brianovom životu, kultnom filmu britanske skupine Monty Python, jedna scena napisana upravo za hrvatske prilike. Sjećate se sigurno, ono kad Brian na utakmici Dinamo - Slaven Belupo tumara među rijetkim krpicama ljudi na polupraznim tribinama maskimirskog stadiona i prodaje grickalice, pa naiđe na neveliku grupu ilegalaca što zavjerenički razrađuju strategiju obaranja vlade Jadranke Kosor.
Nacionalizam ponižava već svojim postojanjem, svojom ljubavlju prema nečemu što naziva "domovina" i mržnjom prema onome što neki drugi nacionalisti, također zaljubljeno, nazivaju "domovina". Ponižava, štoviše, već u onom trenutku kada je čovjek primoran da ga primijeti, iako bi u normalnim prilikama od tog košmara i te zabune gadljivo skrenuo pogled.
Ona stara Trogrlićka ima dvistaosam godina. Stara Trogrlićka giba se milimetar po milimetar kao da saće se srušit. Zato staru Trogrlićku svi zovu đogerica. Svako jutro stara Trogrlićka otpiči slou moušn u spizu. Juče je stara Trogrlićka kupila po kila teleće žigerice i malo blitve. Za sto metri od kuće do dućana staroj Trogrlićki je tribalo uru vrimena. Stara Trogrlićka je izračunala da će joj za od dućana do kuće tribat baremko ura i po. Stara Trogrlićka je mislila: „Jel ima još iko da ima dvistaosam godina a da učini ovakvi đoging? Ima moj klinac!“ Stara Trogrlićka je još mislila: „Ako budem ovako zdravo živila i đogirala još jedno dvaes-tries godina, možda nikad i ne skviknem!“