Pod odrednicom Bosna i Hercegovina, u “katalogu“ je navedena samo jedna stavka: Zadužbina Petar Kočić Beograd - Banja Luka. Tužno generalno izgleda ta mala aleja u Hali 4, gdje se jedan do drugog nalaze štandići Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije, nalik na neki sirotinjski zavičajni klub rođaka iz unutrašnjosti.
U najkraćem – u čitavom svetu, urođenička društva trude se da zaštite ono što ponekad zovu „pravima prirode“, dok se civilizovani i prosvećeni podsmevaju ovoj budalaštini.To je upravo suprotno od onoga što bi razum predvideo – ukoliko se ne radi o nekom uvrnutom obliku razuma filtriranom kroz realno postojeću kapitalističku demokratiju.
Iza nas su godine nesusretanja i neposjećivanja. Između nas su trošni i loši drumovi, spori vozovi, životi što su upućeni na Zagreb, Beograd, Istanbul, Beč, ali ne na uzajamnu vezu.
Ja sam rekao: „Pa mislija san da će mi crkva pomoć! Pogotovo ako neću prijavit seksualskog napasnika ni panduriji ni novinama!“ Fra Ive je rekao: „Šta ti to brbotaš, klipsone jedan! Kako bi ti crkva mogla pomoć?“ Ja sam podviknijo: „Tako da mi daš pedes kuna, jebaga led!“ Fra Ive je skočijo iz katrige i dreknijo je: „Ma daću ti kurac, a ne pedes kuna!
Renesansa srpskog nacionalizma je bila ključni adut koji je bio neophodan Miloševiću na putu ka vlasti. Još važnije mu je bilo i javno lice koje je nosio, lice kontinuiteta sa komunističkom partijom i Jugoslavijom.
Od 2006. godine u Bosni i Hercegovini se politička napetost neprekidno zaoštrava a izgradnja održive i funkcionalne države zapada u sve dublju krizu. Zašto 2006. godina? Tada je prokockana prva poslijeratna šansa za preokretanje klime u pravcu „otopljavanja“ i političke konsolidacije u vidu tzv. „aprilskoga paketa“ ustavnih promjena koji je inicirala američka administracija.
Da bi ostvario bilo kakav kontakt sa svijetom u kojem živi, čovjek komunicira. Ta radnja, koja je istovremeno i stanje, potpuno je neotuđiva od razmišljanja, postojanja i samog življenja, i u simultanoj je vezi sa našom spoznajom svijeta oko sebe. Komuniciramo čak i kada ne kažemo ništa, kada sanjamo, a onda je to intrapersonalno komuniciranje, kada se obučemo na određeni način ili jedemo određenu hranu (puževe, odnosno burek).