Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo, prodat ćemo i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom pa krenuti u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić. Iz svoga ću novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad fotografije. Ja sam sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo, muž i ja, djeci ćemo ostaviti dugove i pogrebne troškove.
Politika oslobođenja je kada studentice i studenti pozovu sve obespravljenje i ućutkane, sve koje kopaju po kontejnerima da bi jeli, sve koji od svog rada ne mogu da prežive—da zajedno na otvorenom i slobodnom univerzitetu misle kako da djeluju skupa da bi napravili promjenu koja će značiti smisleniji i kvalitetniji život. U suprotnom, univerzitet je samo aparat koji služi za proizvodnju gospodara—onih koji se svom žestinom i nasiljem obrušavaju na studente.
Srbija na poslednjim izborima nije izabrala stvarne promene – ona za njih nema snage. Ona tranziciju vidi kao UZROK problema, a ne kao njihovo rešenje.
Projekt je, rekoh, priveden završetku. „Ja sam trgovac nekretninama, a sve ovo mi stoji na lageru“, objasnio je novinarima Željko Kerum. „Odlučio sam, rasprodat ću nekretnine koje nisu u funkciji. Snizio sam cijenu, sve je oglašeno preko agencija, onaj tko je zainteresiran može pogledati.“
Pitanje “nebeske pravde” visi nad Srbijom: zašto bi baš građani ove zemlje imali privilegij izbora koji bi bili zanimljivi, uzbudljivi, sa pravim problemima i pravim ličnostima povezanim sa njima: nemaju ih Francuzi, pa zašto bi Srbi?
Djevojka rođena u selu zaista bogu iza nogu krenula je boriti se protiv fašizma? Zašto? U što je vjerovala? U svijetlu budućnost? Stavila je život na kocku da bismo mi, ja i moja djeca živjeli u ovoj i ovakvoj zemlji?