Mi ne možemo odložiti borbu protiv totalitarizma dok ga ne budemo razumeli, zato što mi ne očekujemo i ne možemo ni očekivati da ćemo definitivno razumeti totalitarizam sve dok on definitivno ne bude poražen. Razumevanje političkih i istorijskih stvari, pošto su one tako duboko i fundamentalno ljudske, ima nečeg zajedničkog sa razumevanjem ljudi: ko neko suštinski jeste, znamo tek nakon njegove smrti. To je istina starog nemo ante mortem beatus esse dici potest: za smrtnike, konačno i večno počinje tek nakon smrti.
Mladost-ludost, rekao bi naš svijet. Svašta ljudi rade u svojim nježnim godinama, kojekakve nepodopštine zbog kojih ih godinama kasnije sustižu prepredeni mali demoni prošlosti, pa skakuću oko njih i zajebavaju. Jedan takav sustigao je ovih dana i novog predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša, koji nije pošteno ni započeo svoj ambiciozni projekt dalmatinskog Blackpoola, kad se odjednom pojavila fotografija na kojoj pozira s konzervom piva u ruci i crnom ustaškom kapom na glavi.
Nije moguće da Francuska i njeni simpatizeri tvrde da pokušaj silovanja sobarice neće prouzrokovati čak ni podignutu obrvu u navodno prefinjenim pariskim salonima? Problem nastaje kada obe vrste seksualnog ponašanja pomenete u istoj rečenici. Sličan problem proističe iz uverenja da Amerikanci ne tolerišu bračna neverstva svojih političara.
Medijski cunami koji je pratio društveno-politički zemljotres koji je ovih dana, blago rečeno, uzdrmao kanton Sarajevo nije lako sažeti u par rečenica. Ne zbog toga što se radi o nekom kompliciranom slučaju, jer je većini individua koje posjeduju organ za mišljenje jasno da je odluka ministra Emira Suljagića da se predmet vjeronauka ocjenjuje opisno i time ne ulazi u prosjek učeničkih ocjena zasnovan na pravilnoj procjeni situacije u kojoj su učenici koji ne pohađaju ovaj predmet bili diskriminirani.
Obuzdavanje moći mlađahnog kantonalnog ministra obrazovanja je stvaranje uvjeta za povratak izgubljene moći. Cerićev govor je govor tiranina, Suljagićevo nagoviješteno povlačenje je povlačenje Republike koja „ne vjeruje u svoje ustanove“. Narodi vole tiranine i zato smo tu gdje jesmo: u zoni sumraka
Nietzsche se ne smatra antikristom. Štaviše, smatra se jedino pravim tumačem života, ne učenja, kakvog je živio taj koji je umro na križu. Usprkos tome, ne smatra se ni kršćaninom. Zato moramo njegov tekst čitati s iznimnom pažnjom, inače će nam se dogoditi da ćemo sasma promašiti smisao zapisanog, odnosno rečenog. Problem je u tome da pred sobom nemamo samo dvije ravni, nego četiri: dvije koje se prekrivaju i dvije koje se ukrštaju.
Nikad u svom životu nisam volela nijedan narod ili kolektiv – ni nemački narod, ni francuski, ni američki, ni radničku klasu, niti bilo šta takve vrste. Ja zaista volim samo svoje prijatelje i jedina ljubav za koju znam i u koju verujem je ljubav prema konkretnim osobama.
Škutorluk u Bosni i Hercegovini, baš kao ivlahaluk, poprima malograđansku i ruralnu manifestaciju, no pod znatno drugačijim okolnostima. On je, u svojoj postojećoj formi, devetnaestovjekovna malograđanska mistika krvi i tla, koju je u ruralna područja ucijepio i nastavlja ucjepljivati „nacionalno osviješteni“ rimokatolički klerik.
Da ne dužim, nakon govora reisa Mustafe Cerića, pomislio sam da se ne radi više o istoj vjeri. Nakon svih ovih godina, otkako ne učim vjeronauku, ponekad razmišljam o tome kako je moguće da su ovi pomagaoci kriminalaca ikad zasjeli na svoje pozicije u religijskim zajednicama. Reis je u svom govoru bukvalno strpao sve što mu je palo na pamet, od genocida i etničkog čišćenja, do Federalne televizije, koja po njegovim riječima od muslimana pravi ovce, spremne da im se ponovo dogodi genocid, urbicid i šta sve ne.