Kada bi se humanistički i demokratski kriteriji za imenovanje ulica proveli dosljedno, valjalo bi preispitati i promijeniti nazive mnogih ulica i trgova, zaključuje kolumnista Tportala analizirajući predstavku inicijative Krug za trg u kojoj traže promjenu imena Trga maršala Tita
Siđi s pijedastala uobraženog i sveznajućeg. Ne daj da te zarobi sujeta i pohvala tvom oratorstvu. Da bi te ciljana grupa razumjela moraš pričati njenim jezikom. Ne, ne moraju se uvijek svi slagati s tobom, ali je važno da te razumiju. Presudno važno.
Svijet je, eto, obišla vijest iz Dervente, gdje je Opštinski sud po tužbi Radio televizije Republike Srpske riješio da osamdesetogodišnjoj starici Dušanki Adžić, zbog deset godina starog dugovanja za televizijsku pretplatu od ukupno dvanaest maraka, bude zaplijenjeno nekoliko mjeseci staro, trideset kilograma teško i četiri stotine maraka vrijedno - prase
E, dame i gospodo, svetom Savi pripisuju autorstvo rečenice da smo mi, Srbi, istok na zapadu i zapad na istoku, to lepo zvuči, a ništa ne znači, što me navodi na jeretičku pomisao da su tu rečenicu svetom Savi, koji nije razmišljao u hladnoratovskim kategorijama, u usta stavili zagovornici takozvanog „svetoslavlja“, ekipa, dakle, koju bi svetitelj - garantujem ovo - dobro isprašio motkom.
Ono što je također porazno, i pomalo paradoksalno, jeste da protestantni na Wall Streetu jesu prava personifikacija žrtava kapitalizma: slušalice oko vrata, najnoviji laptopi ispred njihovih šatora, u jednoj ruci transparent, a u drugoj ruci iPhone. O čemu mi onda ovdje pričamo? Istina je da smo svi postali ovisni o konzumerizmu. Stoga se nameće i ovo pitanje: dolaze li postkolonijalni emigranti po više radnih sati i veće plate koje će im priuštiti hranu i socijalnu sigurnost, ili po bolje mobitele, kompujtere, plazma televizore, automobile itd.?
Zoran Đinđić je nekoć pisao o Jugoslaviji kao nedovršenoj državi. Dvadeset godina nakon što se Jugoslavija formalno raspala, pokazuje se da je taj raspad suštinski nedovršiv proces
Što je manje Jugoslavena na popisima stanovništva, to je više Jugoslavije na usnama hrvatskih nacionalista. Što je Jugoslavija u većoj mjeri bivša, to je hrvatskim nacionalistima aktualnija i potrebnija. Rijetki preostali Jugoslaveni ni izbliza toliko ne žude za Jugoslavijom kao oni koji bi ih – da nije bizarnih civilizacijskih tekovina i međunarodnih obligacija – bez suvišnih premišljanja dislocirali u plinske komore.
Jesen stiže, izborna kampanja se zahuktava dve stotine dana pre izbora. Političari željni osvajanja ili očuvanja vlasti krstare Srbijom u potrazi za ljudskim dušama i njihovim glasovima. Tim poslom neki dan pojavio se Tadić na mostu kod Beške i nakon strasnog poljupca sa Mrkonjićem priznao: „ Živim za ovakve trenutke“! Taj intimni momenat očigledno je inspirisao predsednika da mostu, čiju cenu ćemo saznati tek za dva-tri meseca, podari nekoliko neprimerenih komplimenata.