Fanatik je bezvremenski čovjek. Bezbroj je puta on umirao za svoju ideju. Stariji je od svega u što vjeruje i za što se bori. Njegove su sve muke njegovoga naroda, sva krv i sve žrtve. On je sve to doživio i sve to u njemu je živo. Privatnim muka on nema, i na privatne nesreće savršeno je neosjetljiv.
Bolje ikad, nego nikad, slažem se. Ako tako postavimo stvari. Ali, zašto da stvari tako postavljamo? Ko je u javnost uopšte uveo mogućnost da Mladić nikada ne bude uhapšen? Oni što su za njim, kao, godinama tragali? Oni, što nikako nisu mogli da ga nađu? Oni što nisu mogli da ga vide, od širita kape? One plave oči, onaj pogled krvoloka, niko nije umeo da prepozna?
Odgovor je poznat svakome ko razumije odnos ideologije i obrazovanja: u pitanju je borba za kontrolu nad najmoćnijim državnim aparatom. Onaj ko ovlada dušama djece, vladaće glasovima odraslih.
Čudna stvar: već godinama nema viceva o političarima. Dobro, možda bi se to moglo provizorno objasniti kao posledica demokratizacije posle koje politički i političarski vicevi gube smisao. Sve je, bajagi, transparentno, sve se može reći, nema tu više razloga za subverzivnu sprdačinu sa najvećim sinovima našeg naroda i njihovim genijalnim priključenijima. Ja se, međutim, ne bih složio sa takvim objašnjenjem.
Samo bi naivni mogli pomisliti da će se sada samo promijeniti društveni formati, da će se naša solidarnost naprosto reformatirati u skladu s novim državnim granicama i izmijenjenim ideološkim obrascima, pa da ćemo, eto, biti solidarni samo sa svojom sirotinjom i svojim rudarima.
Nije Suljagić zapravo ni loše prošao: kad preseli na bolji svijet ostat će mu 49 godina stogodišnje fetve - što znači da pred sobom ima još cijelu pedeset jednu, a kako je nekidan napunio trideset šestu, ispada da mu je imam Velić dao lijepih osamdeset sedam. Mašallah. Skoro kao Tito.
Preobrazba nacije u vječnu kategoriju koja je postojala oduvijek i postojat će zauvijek ima višestruku funkciju. Naciji daje značaj nepromjenjive i zadane biološke činjenice koja tako stiče očinski i majčinski autoritet, a njenu genezu svodi na genealošku bajku čiji početak seže do vremena Seobe naroda pa i ranije. Nacija tako prestaje biti efemerida koja se pojavila u devetnaestom stoljeću i postaje Trnoružica koja je u tom stoljeću probuđena zahvaljujući mučeničkim naporima tadašnje političke i intelektualne elite.
I veliki filozof 20. stoljeća, Karl Jaspers, po tom je pitanju posve jasan: u svojoj Filozofskoj vjeri oštro i nedvosmisleno osuđuje tu crtu apsolutnosti, proganjanja drugih uvjerenja, agresivnog ispovijedanja, inkvizitorskog ispitivanja drugih, i sve to uvijek uslijed zahtjeva na isključivost apsolutne istine.