U celom ovom konfuznom i tužnom cirkusu oko Ratka Mladića ne mogu da se otmem osećanju izvesne difuzne nelagode; kao da me je pomalo sramota od svega toga.
I tu negde dolazimo do jednostavne poente cele priče – nema šanse da se ovo jezivo poglavlje balkanske istorije zatvori, da se svest promeni, čak ni hapšenjima zločinaca, dokle god se bude pričalo da se optuženi hapse 'zbog Evrope', i zbog hiljadu drugih razloga, a ne – zbog nas samih.
Nama su doma u goste došli oni barba Joža i teta Eržika iz Zagreba. Plus su oni sa sobom doveli i svoje krembile. Barba Joža i teta Eržika su držali se za ruke i šetali su po rivi. Riva je bila krcata svita. Teta Eržika je duboko udahnila i rekla je: Joj, kak mi pašu sunce i morski zrak! Kaj ni fino, srčeko? Barba Joža je rekao: Je, dušica, fino je!
Program Radio-televizije Srbije gledam rijetko, jednom u nekoliko godina, ali svaki put to potraje satima. Ne sjećam se koliko je točno trajao posljednji takav boravak pred ekranom, onaj kad je "Javni servis evropske Srbije" prenosio pogreb Slobodana Miloševića, a ne znam ni koliko će se otegnuti ovo današnje dežurstvo pred uglavnom nepokretnim slikama koje emitira RTS Crime.
U političkoj i medijskoj javnosti Hrvatske povodom uhićenja Ratka Mladića dominira teza o licemjerju srbijanske političke elite, odnosno teza da ga srbijanske vlasti nisu uhitile zato što drže da je to potrebno po pravdi i zakonu, već samo zato što je pritisak iz Europske unije postao nepodnošljiv do mjere da je vladajuća elita procijenila kako bi odgađanje uhićenja donijelo više štete nego koristi.
Otadžbina je teška reč. Siguran sam da bi trebali prestati da je koristimo neko vreme. Umesto otadžbine, ja bih da slušam sve slabe reči ovog sveta. Na kamenu, spomeniku i u udžbenicima upisao bih reči koje govore obične žene koje nazivam običnima jer ih drugačije ne možemo raspoznati.
U četvrtak, 26. maja, u 13 sati predsjednik Srbije Boris Tadić službeno je potvrdio da je haaški bjegunac Ratko Mladić 'rano jutros' uhapšen u selu Lazarevu kod Zrenjanina
Fanatik je bezvremenski čovjek. Bezbroj je puta on umirao za svoju ideju. Stariji je od svega u što vjeruje i za što se bori. Njegove su sve muke njegovoga naroda, sva krv i sve žrtve. On je sve to doživio i sve to u njemu je živo. Privatnim muka on nema, i na privatne nesreće savršeno je neosjetljiv.