Kada bi se nacija suzdržavala od upotrebe svojih simbola koji su u nekom razdoblju bili korišteni od fašističkog režima time bi na simboličkoj - i ne samo simboličkoj ravni poslala poruku da je zauvijek kompromitirana, da je nepodobna za denacifikaciju i da je, dakle, nacija drugog reda što je akt samomržnje - Hannah Arendt ili tipično fašistička diskriminacija ako takav zahtjev dolazi iz druge nacije.
Da ima manje godina a više živaca, nastavnik bi književnosti, kako i dolikuje jednom prosvjetnom ratniku, pitao premijera je li išao u neku školu, i šta mu diploma, ako je ima, kaže o primanju energije sa pet planeta?
Ležite tako na plaži u Bodrumu, Republika Turska, pre tri godine, mislite da vam letovanje ne može pokvariti ni pojava Gorana Hadžića lično, kada na tri ležaljke dalje ugledate poznatu novinarku, autorku knjige o Ratku Mladiću. I ona se sunča, reklo bi se da se ponaša kao da joj letovanje ne može pokvariti ni pojava Nataše Kandić, lično.
O Evropi se u bosanskohercegovačkoj javnosti već sasvim uobičajeno govori i piše na dva međusobno poništavajuća načina, a da nitko u tomu ne nalazi ništa čudno, čak ni kada jedni te isti ljudi (političari, intelektualci, novinari, vjerski službenici...) prakticiraju čas jedan čas drugi način, ovisno o prilikama i auditoriju.
Ja i moj drug Dino smo bili u prvoj murijskoj. U prvoj murijskoj su mene i Dina zablindirali u jednoj sobici. Tamo su rekli da budemo kuco jerbo da će nam zdrajfat face. Plus nam u sobici nisu dali ni vode ni sokića. Samo je svako malo u sobicu ugibao neki murac i zveknijo bi nam po penkalu i kacot.
Povodom svake parade ponosa pojavljuju se mišljenja da se nešto tako intimno kao što je seksualna sklonost ne bi trebalo iznositi javno. Takva primjedba implicira uvredljivu diskriminaciju različitih oblika ljudske intime i raznolikih oblika njezinog javnog iskazivanja jer određena intimna iskazivanja dovodi u pitanje, a neka druga smatra neupitnim, premda svaka ljudska osobina i svaka sklonost zaslužuje podjednaku neupitnost pod uvjetom da se nikome ni na koji način ne nameće kao jedina moguća i jedina ispravna
O Kierkegaardu se s pravom govori kao o ocu filozofije egzistencije. Sloboda koju je prosvjećenost mislila u borbi protiv svakog autoriteta i protiv svega što čovjeka zarobljava, s Kierkegaardom traži svoje pozitivno određenje. Drama slobode ne odigrava se u spoljašnjim odnosima, nego u ljudskoj unutrašnjosti, u odnosu čovjeka sa samim sobom.