Za razliku od komšijskoga, neotesanog, geačkog i bukačkog antisemitizma, hrvatski je antisemitizam često vrlo ljubazan. Takav je da je u njemu katkad teško i pronaći mržnju. Eto, neki dan, u Karlovcu, radnici komunalne tvrtke “Zelenilo” obišli su Židovsko groblje, pa su od groba do groba, gdje na grani drveta, gdje uz nadgrobni kamen, ostavili opomene za neplaćenu grobnu naknadu, uz prijetnju da će ovršiti kosti pokojnika, i oduzeti im grobna mjesta.
Optuženici za najgore zločine medijskom su reprezentacijom humanizirani slikama kuhanja, a njihove žrtve svedene su na statistiku. Gledati prizore Miloševića dok priprema kačamak, Šešelja kako maže palačinke i Karadžića kako boji jaja - a ne znati ništa o Srebrenici - inverzija je krvnika i žrtava
Britanski Guardian ovih dana donosi zanimljiv tekst o bosanskohercegovačkoj nogometnoj reprezentaciji i njenom društveno-političkom značaju. Zanimljiv, ali uobičajeno površan, kao i uvijek kad se stranci uhvate svoje vizije naših kompleksnih nevolja, koje ti nisu sasvim jasne ni kad svaki dan u istima dišeš, a kamoli kad se uprizore kao dio egzotičnog turističkog izleta u trajanju od maksimalno četiri dana. Po Guardianu, reprezentacija je ujedinila rastureno tkivo tronacionalističkih elemenata rasutih po bridovima srcaste države (koja skoro da uopće više nema srca, a odavno ne liči niti na državu) i jedina je zaista multietnička organizacija u tom kaosu. Dobra je to bajka. Šteta samo što smo u njih davno prestali vjerovati.
Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.
Gledam na televiziji Ivu Sanadera pred časnim sucem Ivanom Turudićem, i sve mi izgleda kao da gledam jedan od brojnih snimaka što su ih pomahnitali Hrvati načinili mobitelima, pa stavili na YouTube.
„Kosovo je najskuplja srpska reč“, beše fraza o kojoj sam već pisao i negirao njenu istinitost. Tada, pre dve godine, napisao sam da je vreme najskuplja srpska reč, jer vremena nemamo dovoljno i uludo ga trošimo... I danas to mislim, posebno zbog toga što smo za protekle dve godine spiskali tačno 730 dana. Novo je to što tu reč, po visini cene koju plaćaju nesrećni građani Srbije, dostiže i skoro prestiže novi favorit, reč tajna. Tajna je i šta je nesrećni Borko dogovorio u Briselu i zašto „hitna sednica parlamenta o situaciji na severnom Kosovu“ nije zakazana već nedeljama. Tajna je i to da je većina ljudi na barikadama ne zato što to želi, nego zato što su im to naredili njihovi šefovi iz javnih preduzeća i ustanova.
Već neko vrijeme iz dijela bošnjačkog političkog i društvenog establishmenta pokušava se kreirati platforma po kojoj bi se Sandžak trebao pretvoriti u neku vrstu pandana Republici Srpskoj, u smislu (ne)izgovorene prijetnje: ako Dodik "nama" bude previše mahao referendumom, njima će Zukorlić "zamahati" autonomijom
Građanin Boljkovac Josip (90 ili 92 godine, nije jasno) lišen je slobode prošle nedelje u svom domu u Karlovcu i odveden u Zagreb istražnom sudiji koji mu je odredio pritvor do 30 dana. Trenutno je Boljkovac u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj, zbog zdravstvenih problema povezanim sa poodmaklom starošću. Krivičnom prijavom MUP Hrvatske Boljkovac se sumnjiči za likvidacije civila u rejonu Duge Rese kod Karlovca u maju mesecu 1945, dok je bio načelnik OZN za grad Karlovac. Ekshumacije su otkrile sedam tela od oko 20 za čiju se smrt Boljkovca sumnjiči. Boljkovac je inače bio partizan, prvoborac od 1941, dugogodišnji funkcioner organa unutrašnjih poslova SR Hrvatske i politički radnik.
Uprava Filozofskog fakulteta u Beogradu je u cilju „normalizacije rada“ fakulteta unajmila, barem sudeći po šturim informacijama do kojih je moguće doći iz medija, privatno obezbeđenje koje legitimiše studente i sprečava nastavak studentskog protesta. Pretpostavimo da uprava smatra da studenti u protestu uzurpiraju instituciju fakulteta sprečavajući normalno odvijanje nastave.