Slična stvar se dogodila pre otprilike dve godine u Srbiji. Znate, ljudi su racionalno prihvatili ono: „Radili smo užasne stvari u Srebrenici,“ i tako dalje. Ali to je bilo samo apstraktno znanje. Zatim su slučajno – svaka čast srpskim medijima koji su to objavili – naišli na snimak koji prikazuje grupu Srba koja izvodi na poljanu i strelja nekoliko bošnjačkih zatočenika. Rezultat je bio potpuni nacionalni šok. Iako, ponavljam, strogo gledano, niko nije saznao ništa novo.
Moramo na neki način voditi računa o budućem vremenu i generacijama građana, zato što je to možda kategorički imperativ svakog respektabilnog i odgovornog urbanističkog projekta. Svaka gradnja koja želi totalizirati, upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive, urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onu fleksibilnu gramatiku koja je u stanju uvesti nove sintakse, nove harmonične razvoje, nove integracije koje se ne kose s prvobitnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnoj povredi koja razara dušu i tijelo grada, integritet imena grada.
Jedna od razlika između dva bosanska entiteta je ta što je Republika Srpska, zapravo, korporacija u vlasništvu njenog predsjednika Milorada Dodika, dok je Federacija u vlasništvu one korporacije koja puše u guzicu predsjedniku SDP-a BiH, izbornom pobjedniku i autoru najveće političke krize u toj zemlji od Daytona do naših dana, Zlatku Lagumdžiji.
Da je u tom jugoslavenskom lancu samo jedna karika bila čvrsta po pitanjima zakona, pravde i ljudskih prava, jedna gimnazijalka danas bi, sasvim pouzdano, bila živa i zdrava, spremala bi se za maturu, razmišljala o svemu onom o čemu ovih dana misle njezine vršnjakinje u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Hrvatskoj.
Neki je duhoviti Sarajlija, koji je ostao anoniman, no čijem je činu osigurana barem lokalna besmrtnost, ispod grafita "Ovo je Srbija!" na zidu glavne sarajevske pošte, napisao "Ovo je pošta, budalo!". U najkraćem, taj je grafit podrivao nacionalističku logiku, koja je u to vrijeme već bila zavladala cijelim jugoslovenskim dijelom Balkana. Umjesto insistiranja na etničkoj denominaciji upravo svega: od rijeka do kompanija, taj je grafit insistirao na davanju pravih imena stvarima.
Zbor ćudoredne garde u gej-prajdu vidi ono čega nema - pohotne debeljuškaste renesansne svećenike, a ne vidi ono čega ima - mlade, obrazovane, hrabre ljude različitih seksualnih orjentacija, koji traže ista prava za sve.
Tokom junske višednevne konferencije o evropskim perspektivama Zapadnog Balkana jaz između domaće stvarnosti i evropskih vrijednosti bio je najočigledniji u načinu kako su domaći a kako međunarodni učesnici govorili o obavezi Bosne i Hercegovine da provede presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u „slučaju Sejdić-Finci“: riječ je o međunarodnoj presudi u kojoj je evropski sud, sa 14 prema 3 glasa, zaključio da su odredbe dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine po kojima pripadnici manjina ne mogu biti birani u državno predsjedništvo suprotne evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i naložio da se ustav uskladi s evropskim standardima. Presuda je donesena još 22. decembra 2009. ali u zemlji bezvlašća još nije provedena a „ne zna se ni ka' će“.
Umjesto da se predamo sudbini, mi smo se suprotstavili zloj sili koja je bila mnogo jača od nas – ali smo ipak pobijedili. Ne samo da smo preživjeli, već smo uspjeli pomoći i drugima. To me je trajno obilježilo, pretvarajući katastrofu nezamislivih razmjera u uzbudljivu avanturu. To mi je dalo apetit za preuzimanje rizika, a slušajući očeve mudre savjete, naučio sam kako da se nosim sa rizikom – da istražujem granice mogućeg, ali da ih ne prelazim.
Život na kredit se nastavlja, sjaj je tamniji od mraka, brendirani borci za bolje prekosutra stoje u redu za naplatu projekata, dok tamnička vrata treskom naglašavaju da izlaza iz ćelije još neće biti