Obraćajući se rodbini istrijebljenih Srebreničana, Cerić je ustanovio da su u Potočarima „svaki Bošnjak i Bošnjakinja... dužni obnoviti zavjet da će se brinuti za drugog Bošnjaka i Bošnjakinju ma gdje bio, ma gdje bila u svijetu.“ Šta to zapravo znači? Da će se Bošnjakinje i Bošnjaci brinuti o svakom Bošnjaku i Bošnjakinji samo na osnovu njihovog bošnjaštva?
Jesu li poniženje, patnja i smrt zaista, kako vrijeme prolazi, sve više inspiracija za crtače stripova na partijskim položajima, a sve manje mučna uspomena? Kome je rat više brat: ratnim profiterima ili poslijeratnim paraziterima? I jesu li omraženi komunisti zaista pobijeđeni, ako njihove populističko-propagandne metode i dalje veziruju učmalim javnim prostorom i kastriranom akademskom zajednicom.
Hrvatska je, što će reći i najveći protivnici njenog društvenog uređenja i šugave rodijačke politike, krasna zemlja. Krasna zemlja je (Zadar, Dubrovnik, Kornati…), ali je užasna država i ja osobno MRZIM ovu državu. Ne dragi kritičari, nisan četnik, balija, strani plaćenik koji piše za e-novine ili nešto slično. Dobro, izdajnik možda jesan, ali o svom trošku.
Već dvadeset godina u Bosni i Hercegovini armija mladih profesora zarađuje kruh svoj nasušni prevodeći s jednog na drugi i treći, ili s desetog na sva tri jezika.
Zemlja u kojoj sam rođen bila je međunarodno uvaženi učesnik u otporu najmračnijoj sili u ljudskoj istoriji i njeni su rodoljubi pod istom prijetnjom pod kojom su bili i tvorci američke Deklaracije nezavisnosti dali istorijski doprinos pobjedi nad fašizmom na evropskom tlu
Gledam čovjeka, kantonalnog ministra Emira Suljagića, osobu koja je preživjela genocid u Srebrenici kako upravo u sklopu višednevnog televizijskog programa obljetnice masakra, izgovara jednu istinu, tako strašnu i bolnu, koja na trenutak jednostavno izbija zrak iz pluća.
Sastavljači protokola boravka Borisa Tadića u Sarajevu pokazali su da vladaju vrhunskim majstorlukom u podilaženju „duhu sarajevskom“. A nije isključeno da to priznanje ide samomu Tadiću – tȁ, čovjek je profesor socijalne psihologije, a i rođeni je Sarajlija. (Eh, što bi sve za tu „kvalifikaciju“ dali mnogi ovdašnji skorojevići!).
Gentilizam polazi od stanovišta da je narod utemeljen na rodu. Među najuočljivije i najpoznatije gentiliste spadaju Jevreji, koji se strogo drže nepisanog zakona da je pravi Jevrejin onaj kojeg je rodila jevrejska majka. Novorođenče jevrejske majke, naime, pripada jevrejskom rodu, tako da njegova jevrejska narodnost nipošto ne smije biti pod znakom pitanja.