Predsednik Tadić je Srbe koji žive na severu Kosova gurnuo na barikade. Četiri meseca slušamo kako je to demokratsko i legitimno pravo naroda da brani svoja ognjišta, svoju zemlju i svoj opstanak na Kosovu. Pomogla su im javna preduzeća, Srbija šume, Srbija putevi, a naročito ono najvažnije preduzeće – državna bezbednost. Šta je predsednik imao na umu kada je narod na te barikade gurnuo, pitali su se mnogi od nas. U blagom očajanju smo posmatrali kako se ti ljudi guraju u ponor, a naša država gubi svaki kredibilitet i šansu da uhvati i poslednji vagon u odbeglom evropskom vozu. Sada vidimo da nikakvog plana nije bilo, bila je to površna igrarija s ljudima i državom, sa svim građanima ove zemlje. Čekalo se, onako miloševićevski, do poslednje sekunde. Tek kad je Tadiću dogorelo do nokata, rešio je da izađe i kaže – e, sad je meni dosta tih barikada, silazite dole! Barikade više nisu državni i nacionalni interes, kaže predsednik, ma kakvi, one služe samo ekstremistima i onim poganim političarima koji hoće da dođu na vlast. Sve u svemu, naređenje je da se barikade napuste.
U petak je gospođa Merkel lijepo rekla ono čega su se u Srbiji svi plašili i slutili: nema kandidature za EU dok ne sredite odnose s Kosovom. Merkelica je pritom podsjetila Srbiju da ima svoj dio odgovornosti za ranjavanje iz vatrenog oružja njemačkih vojnika na Kosovu. Istini za volju, teško je razumjeti kako će Srbija u Europu na čije vojnike se puca dok su u mirovnoj misiji u toj istoj teoretski Srbiji...
Kakve veze s državom ima ova zemlja u kojoj pola tuceta glavozana vuče za nos tri miliona ljudi? Zaista, kome pored stranaka treba parlament? Šta je svrha izbora u plemenskoj demokratiji? Jedno pleme jedan glas.
Cilj ovog teksta je predstaviti neka rješenja vezana uz domaću ekonomiju, položaj radnika i ulogu države u tome, koja nudi Kukuriku koalicija u svom izbornom programskom dokumentu poznatom pod nazivom Plan 21.
Eh, šta ti je sabornost, Prezident potegao na otvaranje nekakvog banjalučkog auto-puta koji - za razliku od auto-puteva koje otvara po Srbiji - zaista postoji. Bar pretpostavljam.
Glasali ste za Miloševića, većina je više volela Cecu nego Azru, smejala se komedijama sa prdenjem i padanjem a nije marila za Žilnika, i tako su i pobedili. Uz vaše glasove, podršku i buran aplauz. Iz istog razloga Ante Marković nije pobedio na izborima sa svojim Savezom reformskih snaga, vrlo jednostavno, ljudi nisu glasali za njega. Naravno, nacionalisti su zastrašivali, lagali, krali i kontrolisali medije, i to im je svakako pomoglo, ali činjenica ostaje – većina ljudi je glasala za njih. U stvarnom životu je Dragana Mirković na kraju pobedila.
Kako su kod vrlih komšija, Srba i Hrvata, vidjeli da se narod i domovina mogu braniti i zločinom, tako su Bošnjaci kod vrlih komšija vidjeli i da su im najmračniji psi rata narodni heroji. I kako je red, kad narodni heroji završe na sudu - a neki zaista i završe - da im narod plati obranu