Preko dvije novinske stranice u “Slobodnoj Dalmaciji” objavljena je reportaža o “Cicibeli”. Ushićena reporterka ispovijeda čitateljima kako je “na poziv ‘Cicibele’ napustila sve”, te se onda, ne žaleći muke i odricanja, “preko sedam mora i sedam gora s fotoreporterom Jadranom stvorila u škveru čuvenoga betinskog kalafata Ćira Burtine”.
To sve naravno ne znači da napaćene duše i ljudi skloni samouništenju ponekad ne stvaraju divnu, potresnu, i vanvremensku umetnost, i da alkohol, opijum ili psihodelične droge nisu mnogima od njih otvarali ''vrata percepcije'', što bi rekao Haksli. Pokojna Ejmi je stvarala dobru muziku. To je lepo. I važno. Možda bi to uspela i kao ''strejterka'', a možda je baš tona kokaina bila okidač njenog talenta. To ne možemo da znamo.
Od života, u povijesti ljudskog roda, ostane samo jedan, onaj krvnikov. To je razlog zbog kojeg ćete se nasmijati kad vam kažem da bi trebalo napraviti Muzej faksene krpe. Faksenu krpu pamti više živih ljudi nego što se lažnih udžbenika o historijama izmišljenih kraljeva i bitaka štampa na našem jeziku.
U posljednje vrijeme postalo je pomodno kazati kako problem Kosova, u poređenju s Bosnom i Hercegovinom, nije toliko veliki. Ipak, ratne trube oko Jarinja još su jedan dokaz da čvor nije (od)riješen pukom činjenicom priznavanja nezavisnosti Kosova od nekoliko desetina zemalja.
U vrijeme živoga boga ljudi su sveto izjednačavali s bogom i sve što je bilo s bogom u vezi bilo je sveto. U vrijeme mrtvoga ili odsutnoga Boga čovjek se zbog prethodnog izjednačavanja svetoga s Bogom odrekao i svetosti. Za modernog čovjeka svetosti više nema, i stoga se u vlastitom svijetu osjeća kao da je - bez zavičaja. Za njega nije više ništa sveto da ne bi moglo biti nadomješteno nečim drugim, nečim boljim, kako se to obično kaže. Sve je na raspolaganju.
Nije nam namjera da dovedemo u pitanje jednu humanu i potrebnu ustanovu modernog krivičnog prava, već da ukažemo na paradoks koji nije pravne nego moralne, pa i psihoanalitičke prirode. Nije riječ samo o privilegiji članova porodice da ne prijavljuju roditelje, djecu, braće, sestre i bračne drugove, ili da ne svjedoče protiv njih, nego i o privilegiji počinitelja da u uskom porodičnom krugu, unutar aure intimnosti, ostane monstrum i da njegovi zločini ostanu zaštićeni porodičnom solidarnošću i porodičnom tajnom. Zločin tako na stanovit način postaje privatna stvar, a porodica neka vrst moralnog i psihološkog, eksteritorijalnog azila koji je zajamčen i najgorem krvoloku.
Stručnost je, shvatili ste, precijenjena. Evo, recimo - kad smo već kod Muje - Poljoprivreda BiH. Da, Elektroprivreda, izvinjavam se. Sve go stručnjak bio u toj Elektroprivredi, pa u prvoj polovici prošle godine prodali u inozemstvu struje za dvjesto milijuna maraka, a istovremeno kupili za šezdeset. Mjesecima eksperti lomili glavu zašto Bosna uvozi struju kad je ima za izvoz. Sve strano Bosancu bolje, šta li
Postoje neki ljudi koje možete slušati bez prestanka. Koji kad uđu u prostoriju, ispune je nekom bestežinskom vedrinom. Koji od svakog sivila mogu stvoriti fascinantne okuse i boje. On je bio jedan od takvih.
Izvan svega toga, izvan logike dobro uređenoga društva, kome se samo može poželeti da policajci i ubuduće ne nose oružje, izvan logike širenja mera protiv stranaca, koju danas opravdavaju vođe država, tako da ih internetski frikovi i ulični batinaši mogu citirati, a oni dobijati izbore, ostaje sudbinsko pitanje: koliko smo sposobni za građansku odbranu od fašizma?