Predlažem opću i masivnu podjelu postojećeg na dvije velike skupine ili klase: na jednoj strani su živa bića (ili supstancije), a na drugoj su dispozitivi u koje su prva neprestano uhvaćena. Riječima teologa, na jednoj strani ontologija stvorenih bića, a na drugoj oikonomia dispozitiva koji prvima nastoje upravljati i usmjeravati ih prema dobru.
Ako je evro-histerija, evroza, euforija (odnosno EUforija) u Hrvatskoj krajem prošle sedmice, iz određene perspektive, i bila karikaturalna, to je ipak predstavljalo oličenje decentnosti i serioznosti u odnosu na sarajevski medijski orgazam izazvan njujorškom premijerom filma Angeline Jolie
Danas je Ljubija slika očaja. Povratnici više nikuda ne mogu. Nikakvoga novoga posla nema, zaposlen je veoma mali procent stanovništva. U ovome kraju u kojem su reke i potoci na sve strane, nema vode, vodovod se tek počeo obnavljati. U mutnim tranzicijskim vremenima su vlasništva izmešana, tako da se većina napuštenih zgrada ne može iskorišćavati, jer neki novi vlasnik nameće visoke cene za iznajmljivanje.
Tata je sidijo u hotelji u primaćoj i čitao je novine. Mama je sidila na kauču i kačkala je miljetić. Tata je vrtijo sa glavom i rekao je: „C, c, c, čim su ovi došli na vlast, oni će izać iz zatvora! To mi je malo, ono…“ Mama je rekla: „Dobro, biće čovik glasa za njih, pa ga moraju pustit! Normalna stvar!“ Tata je spustijo novine i rekao je: „Stvarno pričaš bezveze, jebaga irud! Prvo i prvo, nije moga glasat jerbo je još u zatvoru!“ Mama je rekla: „Pa šta to ima veze? Tamo se najnormalnije glasa!“ Tata je rekao: „N bava kua? U zatvorima da se glasa?“ Mama je rekla: „Šta se ti tako čudiš, jebate led?“ Tata je rekao: „Pa glupo mi je! Ne mogu nam valjda kriminalci birat vlast!“ Mama je rekla: „A slušaj, ako su pošteni građani znali izabrat kriminalnu vlast, možda kriminalci mogu izabrat poštenu! Lupeži najbolje kuže ko ne krade!“
U duhu ideje da ne smem da prihvatim „pravila igre“ po kojima je okej to što smo desenzitizovani za već skoro svaku strahotu koju čujemo/vidimo na vestima, evo reagujem na informaciju da je mladi Teodor fon Burg, učenik Matematičke gimnazije koji je osvajao brojne medalje na svetskim takmičenjima, odlučio na nastavi obrazovanje van Srbije.
Jonas se ne boji priznati kako mu nikada nije do kraja bio jasan spoj njegove snažne pripadnosti jevrejstvu, maglovite nevjere i slike svijeta u kojoj je živio. Dogodilo mu se tako da je iznenadio samog sebe svojim odnosom prema Bogu.
Iskreno žalim što verovatno nikad neću biti u prilici da pogledam nijedan kosovski film, nijednu izložbu kosovskih autora, a da mi pogled ne bude opterećen nasleđem srbijanskog kolonijalizma, okončanog u krvavom sukobu devedesetih. I zaista razumem potrebu kosovske elite da izađe iz diskursa žrtve i okrene se izgradnji društva na pozitivnim vrednostima – ali, istini za volju, ja ionako nisam tu zbog njih. I just came to piss off my country, kad već nisam u stanju da je primoram da izađe iz sopstvenog diskursa nekažnjenog zločinca.
Za mnogo što Zoran Milanović neće imati političke snage, iznevjerene će biti mnoge nade njegovih izbornih zagovornika, ali za jednu stvar trebalo bi mu samo ljudskoga poštenja, moralne i mentalne čvrstine: da nikada ne zaustavlja tekstove koji se o njemu budu pisali, da to ne čini ni kada budu objavljivane sve same laži, potvore i uvrede, da bude taj kome će se moći požaliti oni koji, zarad njegova lika i djela, budu cenzurirani. E, to bi već bilo od njega puno, tada doista više ništa ne bi bilo isto…