Posle pojave pseudonimom potpisanog priloga u kojem se tvrdi da su na izbore pred kraj dana “autobusima dovoženi” tipovi u trenerkama koji su imali na dlanovima ispisan broj partije Zorana Jankovića (sa mnogim uvredama na račun južnjaka), mnogi ugledni Ljubljančani su se na poslu, umesto u odelima, pojavili u trenerkama, a iste večeri se pod Prešernovim spomenikom našlo nekoliko stotina ljudi u trenerkama na spontanom okupljanju. Kasno uveče pojavio se i sam Zoran Janković. Na svim vestima su objavili da je trenerki ponestalo u ljubljanskim radnjama; na YouTube se pojavio deo filma Pad iz 2008, sa Brunom Gancom u ulozi Hitlera, u kojem se Hitler odlučuje na samoubistvo jer nigde više nema trenerki da se kupe…
Kada se sve ovo pogleda zajedno, dolazi se do zaključka da se u srcu Evrope, pod gotovo providnom maskom demokratije, ponovo uspostavlja autoritarna vlast. A Mađarska je primer šta se može dogoditi širom Evrope, ukoliko se ova kriza nastavi.
Petak, decembar deveti, međunarodni Dan borbe protiv korupcije (ništa nije slučajno), rano pre podne, praktično jutro... Iz Brisela stiže dugo očekivana odluka Saveta Evropske unije, negativna, ne i iznenađujuća. Za nijansu je gora od one koju su očekivali ozbiljni politički znalci, u koje ne ubrajam većinu analitičara i komentatora, čija su nam naklapanja i lupetanja ispunjavala kasno popodne i veče istog tog „crnog“ petka.
“Zaštićeni samo slabom koprenom prijateljstva, koje je uvijek nerazjašnjen slučaj”, pjevali su jednom davno Arsen Dedić i Kemal Monteno, pjesmu ratnu, po tekstu, ako se dobro sjećam, Alije Hafizovića. I doista, kada nam se putevi tako raziđu, s putevima onih koji su nam bili i ostali prijatelji, prijateljstvo zauvijek i do kraja biva – nerazjašnjen slučaj. Tako, recimo, prijateljstvo između biskupa Marina Srakića i Branimira Glavaša. Prvi ne samo da se drugoga nije odricao, nego ga je, u vrijeme kada je Glavaš suđen za stravične ratne zločine, u svakome svom intervjuu, a baš se nešto bio raspričao, navodio kao svog prijatelja.
Moje ime je Boy. Cosmoboy. Redovno čitam Cosmo. Cosmo djeluje blagotvorno na moj zakržljali muški mozak. Čak i kad smatra da nemam mozak. Čak i kad je slijep za očigledne razlike između muškarca i njegovog spolovila. Čak i kad tvrdi: On voli čuti da je velik. Čak i kad je prosječan. Čak i ako je - strah me je i pomisliti na to - manji od prosječnog. Kompliment za penis muškarcu je isto što i ženi buket cvijeća.
Jutros sam, na primer, otkrio da su naši vrhunski politički komentatori u potpunosti saglasni da će takozvani Veliki dogovor, koji dve stranke nisu uspele da postignu ovog leta, ni u novembru, ipak biti postignut, pre ili kasnije. Ili će starci poput mene stisnuti pojaseve, ostati bez grejanja, pristati na rastuće troškove života i socijalnog osiguranja, prestati da odlaze lekaru kada ih nešto zaboli i pustiti da im svi zubi istrule i poispadaju – ili SAD neće imati dovoljno sredstava da vodi ratove i spasava velike banke.
Morate priznati Rupertu Murdoku i njegovim poslušnicima: dokopali su se dobrih starih tabloida i pretvorili ih u novine u kojima pitanje više nije koliko nisko ljudska priroda može da se sroza, već – postoji li bilo šta, koliko god to bilo pokvareno, što novinar neće učiniti kako bi došao do dobre priče.
Mene nije strah, nit me je stid uvijek i bez ustezanja, reći sve što mislim, uraditi sve što želim, napraviti što mi je ćeif. Punim imenom i prezimenom. To ne smatram hrabrim već normalnim. Vi? Hoće li usljediti novo anonimno jebanje majke il’ ćete stisnuti petlju i to uraditi imenom i prezimenom? Bilo kome ko je to zaslužio. Ukoliko sam ja zaslužio, ali zaista zaslužio, i za to imate argumente, a ne da to bude ispoljavanje isfrustrirane besmislenosti, bujrum.