Manifest Pokreta 15. oktobar je spis koji ne predstavlja polemički izazov, štoviše, on uskraćuje polemički užitak, ali imajući u vidu njegov globalni učinak, potrebno je analizirati ga, paragraf po paragraf.[1]
U Republici Srpskoj, naime, nemaju problema s džamijama. Neće po Livanjskom polju munare nicati kao mladi kukuruz, kad se bude pitalo Miloloža Dodika. Pardon, Milorada. Što manje džamija, to ljepši grad - čuvena je misao glasovitog urbaniste iz Laktaša, kojemu i danas suza na oko krene kad se sjeti one ljepote iz devedesetih
Sever Kosova je ničija zemlja. Tamo ne postoji država. Republika Kosovo na severu nije uspostavila institucije pravne države. Paradoksalno, Republika Srbija takođe ne kontroliše život na severu, mada ga najvećim delom finansira.
Odavno je poznato: svijet jest vijest. Za sada će i globalno medijski pronošena poluglobalna šetnja ulicama biti dostatna kao upozorenje (u Hrvatskoj čak i kao oživljavanje pokreta) pokazujući, ako ništa drugo, da globalni sustav nije toliko neupitan kako se to čini. Čak i ako oni koji su protiv toga sustava – barem zasad – ne znaju što da učine s tom spoznajom. Kada globalna šetnja završi, ostat će posao razumijevanja svijeta koji se ne mijenja pukom činjenicom nezadovoljstva postojećim – no, svakako, ni bez nje.
Kad se proljetos nije zaratilo, neće nikada. Ili, barem, neće skoro. Dok se u Rijasetu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine ne sjete kako, na kraju, ministar obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo, Emir Suljagić, možda jeste izgubio od Mustafe efendije Cerića, ali da Mustafa efendija Cerić sigurno nije pobijedio u borbi za vjeronauk u sarajevskim školama. Ako ju je uopće vodio, obzirom da ukidanje tog predmeta nikada nije predloženo, što je Cerić uporno i krivo tvrdio, demonstrirajući silu i akumuliranu političku moć, prijeteći u jednom trenutku građanskim ratom.
Od New Yorka i Londona do Tel Aviva i Zagreba, priča je svugdje ista. Ma koliko građani vikali i bunili se, očito je da imaju sve manje stvarnog utjecaja: bilo na izborima, bilo na ulici.
Metafizički osmjeh jeste poricanje smrti i zatvaranje ušiju prije nego što se začuje krik teroriziranog čovještva. Totalitet ne daje nikakav smisao smrti, svako umire na vlastiti račun: smrt je nesvodiva. No redukcija propada upravo zato što se aktualizira. Rat raspršuje filozofski šarm Jednoga i Svega upravo utoliko ukoliko zasniva njegovu vladavinu: ”Nakon što je Um sve upio i proklamirao da od sada samo on postoji, čovjek iznenada otkriva da je još tu, iako ga je već odavno provarila filozofija… ‘Ja koji sam tek prah i pepeo’, ja, obični privatni subjekt, ime i prezime…, ja sam još tu (Ich bin noch da). I filozofiram”.
Turista, o kojem u svojoj kolumni piše Nenad Veličković, u Sarajevu traži tradicionalno. Međutim, tradicionalno pronalazi, ali redizajnirano: od somuna, zvrka pite, oklagije, čibuka... Tu je i grb kantona Sarajevo.