Možemo li nastaviti da makar ograničavamo ratne strahote? Jedan odgovor daju apsolutni pacifisti, uključujući i ljude koje poštujem, iako nikad nisam potpuno delio njihovo mišljenje. Malo ubedljivije stanovište, po mom mišljenju, jeste ono koje je zastupao pacifistički mislilac i aktivista Abraham Masti, jedna od najvećih ličnosti 20. veka u Americi, po mom mišljenju. On je to zvao „revolucionarnim pacifizmom“. Masti je prezirao težnju za mirom bez pravde. Govorio je da čovek „mora biti revolucionar pre nego što postane pacifista“ – pri čemu je mislio da ljudi moraju prestati da se „tako lako mire sa zlom“, i da moraju „pošteno i adekvatno pristupiti tome što čini devedeset procenata našeg problema – nasilju na kojem se zasniva današnji sistem, i svom zlu, materijalnom i duhovnom, koje takav sistem nameće masama ljudi širom sveta“.
Ta strast za stvaranjem iz ništine, za izradom sasma novih stvari, s nastupom se ateizma ne smanjuje, nego povećava. Upravo to da je Bog mrtav, postavlja samog čovjeka na njegovo mjesto, na mjesto Stvoritelja, stvaraoca iz ništine. Kreacija i rekreacija tako se u 20. vijeku šire na sva područja ljudskog života. Premda je Bog kao Kreator mrtav, creatio ex nihilo živi i dalje. Štaviše, ideja o stvaranju iz ništine zaživjela je samostalnim i samohodnim životom.
Čuvala sam se da u Ksenofonta ne projiciram sliku antičkog građanina, koji je obavezan i odgovoran da razmišlja i govori, pa nije išlo: Ksenofont uistinu funkcioniše kao da je izašao iz neke priče svog antičkog imenjaka. Kada se tokom godine nađem pred novim fenomenom društvenog i političkog užasa koji se neprekidno obnavlja pred nama, često pomislim na Ksenofonta, i na mogućnu analizu koju bi on imao.
Činjenica da Republika BiH za petnaest helikoptera plaća osamdeset pet pilota, a da dvanaest pilota godinama uredno prima plaću, iako Oružane snage BiH nemaju, niti su ikad imale, nijedan jedini ispravni avion, daje potpuno novu dimenziju snovima bosanskih klinaca, koji - kao i svi klinci na svijetu - sanjaju da kad odrastu, postanu vojni piloti
Optuženici za najgore zločine medijskom su reprezentacijom humanizirani slikama kuhanja, a njihove žrtve svedene su na statistiku. Gledati prizore Miloševića dok priprema kačamak, Šešelja kako maže palačinke i Karadžića kako boji jaja - a ne znati ništa o Srebrenici - inverzija je krvnika i žrtava
Svake godine u Srbiji se dogodi trocifreni broj prijavljenih silovanja; kažem "prijavljenih" jer poznavaoci problematike smatraju da na svako prijavljeno idu tri do četiri neprijavljena, pa vi sad vidite. Kao što znamo, silovatelji su obično muškarci, a žrtve žene; ni jedno ni drugo nije beziznimno, ali je, je ‘l da, prilično uobičajeno. I šta je još zajedničko silovateljima u ovoj zemlji, osim da spadaju u izvesnu vrstu bića muškog roda?
Za razliku od komšijskoga, neotesanog, geačkog i bukačkog antisemitizma, hrvatski je antisemitizam često vrlo ljubazan. Takav je da je u njemu katkad teško i pronaći mržnju. Eto, neki dan, u Karlovcu, radnici komunalne tvrtke “Zelenilo” obišli su Židovsko groblje, pa su od groba do groba, gdje na grani drveta, gdje uz nadgrobni kamen, ostavili opomene za neplaćenu grobnu naknadu, uz prijetnju da će ovršiti kosti pokojnika, i oduzeti im grobna mjesta.
Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.
Britanski Guardian ovih dana donosi zanimljiv tekst o bosanskohercegovačkoj nogometnoj reprezentaciji i njenom društveno-političkom značaju. Zanimljiv, ali uobičajeno površan, kao i uvijek kad se stranci uhvate svoje vizije naših kompleksnih nevolja, koje ti nisu sasvim jasne ni kad svaki dan u istima dišeš, a kamoli kad se uprizore kao dio egzotičnog turističkog izleta u trajanju od maksimalno četiri dana. Po Guardianu, reprezentacija je ujedinila rastureno tkivo tronacionalističkih elemenata rasutih po bridovima srcaste države (koja skoro da uopće više nema srca, a odavno ne liči niti na državu) i jedina je zaista multietnička organizacija u tom kaosu. Dobra je to bajka. Šteta samo što smo u njih davno prestali vjerovati.