Atmosfera je sada toliko zasićena čovjekoljubljem i multikultularnom tolerancijom da na svoj način ledi krv u žilama: svi utjecajni društveni faktori – od političkih elita, preko vodećih medija, pa do javnih intelektualaca – zgražaju se nad progonom Cigana iz Škabrnje, a Cigana u Škabrnji više nema.
Svašta je, eto, drug Tito za života bio, a još više poslije smrti, rijetko bogat i uzbudljiv zagrobni život imao je jugoslavenski marša-l-ulema, više je klubova taj promijenio nego Slobodan Janjuš: bio je i češki grof i poljski Židov, i ruski prevarant i slobodni zidar, i agent KGB-a i agent CIA-e, i Churchillov vanbračni sin i vanbračni sin Franza Ferdinanda, svašta je Josip Broz bio, samo još nikad nije bio musliman.
Sigurna sam da oni koji vladaju i njenim životom neće naći nekoga tko bi nju u kolicima dovezao do neke pozornice da nam svojim glasom liječi dušu. Ne znaju oni što je duša. Političari mrze umjetnike zato jer oni žive vječno. Tko zna kako se zvao predsjednik Amerike kad je pjevao Elvis? A kako se zvao predsjednik britanske vlade kad su pjevali Beatlesi?
Epizoda koju danas živimo, zapravo, je brutalna inačica globalnog modela u kojoj je u “državi za čovjeka”, čovjek zapravo – teret. I dok se svijet mijenja, nabolje ili nagore, mi stojimo. Nikad spremni da nešto naučimo, kako iz svojih, tako i iz tuđih grešaka.
Taj organ s mudima oličenje je kukavičluka, funkcionira samo kad mu je sve potaman, a čim naiđe i najmanji problem, povlači se u sebe i prestaje s oficijelnim aktivnostima. Suprotno tome, kad je neko plašljiv, sleng za njega kaže da je – opet oprostite – prava pička. A u stvarnosti, riječ je o jednom od najhrabrijih organa iz čovjekovog korpusa, divnom i neustrašivom, koji uprkos nezamislivim bolovima na svijet donosi novi život.
Dobro što su u politici kod nas svi prvo Bošnjaci, Srbi, Hrvati, pa tek onda ljudi, nego što je tako i u životu. Kod nas se logoraši i žrtve lakše identifikuju sa mučiteljima “svoje” nacije, nego s logorašima i žrtvama iz “tuđe”. Kod nas se sve svodi na statistiku. Najzaboravljeniji su oni koji ispadaju iz statistike.
Prostor slobode je ponajprije prostor duhovne slobode. Evropa je ono što jest kao Evropa duha, kao domovina duhovne otvorenosti. Identitet Evrope ne potvrđuje se zatvorenošću, nego otvorenošću. Evropejci obitavaju iz otvorenosti u otvorenosti za otvorenost. Ponajprije iz otvorenosti za svijet kao prostor, čistinu bivstvovanja, iz otvorenosti bez koje nikakve jasne svijesti nema.
Čovjek ustane, protrlja oči, krene se spremati za posao, stavi lončić na štednjak kako bi zakuhao kaficu i taman kad popije prvi gutljaj, razbudi se i skonta, ''A uh, pa ja sam juče dobio otkaz - 'ajde, brale, vraćaj se nazat u krevetac!'' Zato je himna našeg radnika postala ona: ''A šta da radim kad dođu neradni dani moji''. Refren glasi: ''Kukala mi majka!''