Ja sam došao doma popišan iz škole. Tata je u kužini rješavao križaljku. Mama je slagala suđe i posuđe u kredenciju. Tata je meni rekao: „Oho, izgledamo lipo pipišani! Šta ima novo u školi?“ Ja sam snuždijo facu i rekao sam: „Dobija san asa iz zadaće iz hrvackog!“ Mama je cijuknila: „Opet?“ Tata je cijuknijo: „Opet?“ Ja sam slegnijo ramenima i šutijo sam. Tata je podviknijo: „Pa dobro, jebemu mliko materino, jel moš ti koji put nešto naučit?!“ Ja sam rekao: „Kako ću učit za zadaću iz hrvackog? Tu ti samo učiteljica zada naslov i onda pišeš šta ti pada na pamet!“ Tata je rekao: „Pa jel se moš malo izvježbat da ti koji put padne na pamet nešto drugo osim ništa?!“
Koračam budimpeštanskim ulicama. Suhe su i ispod mojih cipela nema škripanja snijega koje bi dočaravalo zimski ugođaj. Globalno zatopljavanje donosi sad već sasvim vidljive efekte, globalno zamrzavanje ljudskog srca također. Vörösmarty, Citadela i Lančani most nemaju onaj balaševićevski štimung, već uobičajeni tranzicijsko sivi, što, ipak ne uspijeva u potpunosti uništiti ljepotu ovog grada. Glavnog grada Orbánistana, jedne sasvim prosječne države u EU.
Kapitalistička privreda funkcionira drukčije. U njoj najprije treba zadovoljiti tuđe potrebe, a tek zatim vlastite, odnosno najprije treba proizvesti i prodati proizvod i zadovoljiti tuđe potrebe, da bi se tek nakon toga moglo zadovoljiti vlastite. Cilj kapitalističke privrede nije neposredno zadovoljavanje životnih potreba proizvođača, nego proizvodnja dobiti. Tek kad se zadovolji tuđa potreba, ostvaruje se dobit kao izvorište zadovoljavanja životnih potreba proizvođača.
Jučer je bilo teško gledati informativne emisije u BiH. Malo teže nego inače. Opet su našu stvarnost krasile lubanje kojima se političari igraju jednako kao oni što su ih šutali friško odrubljene.
Dejtonski sporazum je takav kakav jest već, evo, više od šesnaest godina, ali se na različitim stranama, kako vrijeme prolazi, različito interpretira. Oni koji su Dayton s početka smatrali kakvom-takvom pobjedom, počeli su ga smatrati porazom; oni koji su ga smatrali porazom, počeli su ga doživljavati kao pobjedu. Klatno je iz jednog ekstrema otišlo u drugi, a da se nije ni za kratko vrijeme zaustavilo u sredini. Obje vrste pogrešne percepcije proizvod su zapravo selektivnog čitanja Daytona gdje svako one dijelove sporazuma koji mu se dopadaju boldira, a one druge ignoriše.
Čuda ipak postoje. Dok cijeli svijet hropće u krizi, a ruše se ili tresu do jučer stameni režimi od Kaira do Moskve, iz dviju država u invalidskim kolicima stižu vijesti da je njima baš dobro. Belgija je 535 dana bila bez vlade, u čemu su mnogi vidjeli uvod u raspad i nestajanje, ali neki komentari vele da joj je bezvlašće zapravo i dobro došlo. Ako ništa drugo, kroz tih nepunih godinu i pol nitko nije mogao dalje zaduživati zemlju. I Bosna i Hercegovina je bila bez vlade 450 dana, što također nije završilo kobno, naprotiv kroz tih 15-ak mjeseci nije se dogodilo ništa toliko loše da bi se moglo smatrati gorim nego dok je tronacionalno Vijeće ministara postojalo.
Riječ je o klasičnome nacionalističkom manevru: naše „mi“ je obavezan preduvjet za tvoje „ja“. Ono „ja“ koje se opire asimiliranju u naše „mi“ bit će otpisano, i to tako što će se prokazati kao lažno „ja“ – „ja“ koje se kiti nepostojećom autonomnošću – pošto „ja“ izvan „mi“ ne može opstajati: ili pripadaš našemu „mi“ ili si dio onoga „mi“ kojeg tvore naši neprijatelji.
Vrijeme je za bošnjačku politiku koja će graditi BiH u saradnji sa Srbijom i Hrvatskom, a ne protiv ili nasuprot susjedima. Nacionalnu politiku izdvajanja i razdvajanja Bošnjaka kao muslimana od drugih zaista simbolizira Bošnjački kongres održan 27. septembra 1993. godine u Sarajevu. Ali, Bošnjaci više nisu na mostu. Nema više razumnog razloga zbog kojeg bi se bojali saradnje sa Srbijom i Hrvatskom, Srbima i Hrvatima
Peščanik je 30. decembra 2011. objavio inspirativan, bar za mene, tekst Vuka Perišića potaknut antikapitalističkim deklarisanjem Crkve. Sa zadovoljstvom čitam Perišićeve tekstove, pa se zato i upuštam u dijalog, inače ne bih. Namera mi nije da se sporim sa autorom, nego da postavim pitanja o onome što mi nije baš jasno oko nadmoći i nezamenjivosti ekspanzivnog liberalističkog pogleda na svet. Pošao bih od pokušaja da razumem polaznu tačku – antikapitalističko opredeljenje Crkve, koja je po mojoj oceni delom sputala raspravu o kapitalizmu, odnosno liberalizmu koji doživljava prilično zdušne otpore u svetu. Skrenuo bih zato pažnju da za tu raspravu valja imati u vidu brojna izlaganja Pape Vojtile o kapitalizmu, tržištu i jednakosti, na nedavna izlaganja Pape Racingera na istu temu, i ponajviše na dijalog Kardinala Racingera sa Jirgenom Habermasom 2004. godine na temu sekularnog društva: Dialektik und Säkularisierung: Über Verrnuft und Religion.