Rušenje parka u Banjaluci i tvrđave u Trebinju pouka su našoj užoj, stručnoj i najširoj javnosti da budno prati proces donošenja odluka svoje vlasti, kako se ne bismo suočili sa legalističkim i proceduralnim objašnjenjima postfestum. Na ova dva primjera, školski se učimo koliko je neophodno naše permanetno učešće u političkim procesima i odbrani javnog postora i javnih interesa, jer paradigma aktuelnog političkog i kulturnog poretka neumoljiva je u svojoj nezajažljivosti.
Sve mi žene zaljubljene u Bilića, ima nas tri hrvatska milijuna, sa kockastim suzama u kockastim očima gledale smo sinoć u našeg heroja koji je vodio “jedanaest heroja”. Tako ih on zove. Nema više Hrvatske. Sve u što smo vjerovali, jedanaest pari kvrgavih nogu, uništilo nam je snove i budućnost. Španjolska, to smeće od zemlje koje mrzi sve što je hrvatsko zatrla nas je uz pomoć pokvarenog suca.
Višekatno betonsko čudovište uzdiglo se tik iznad čipkaste gradske jezgre, uništavajući svaki spomen na njen dosadašnji izgled. Ipak, za tu „važnu“ investiciju, kojom se barbarski narušio čarobni sklad Korčule, sve potrebne dozvole nisu bile nikakav problem. Ishodovao ih je davno za svoju grandioznu butigu onaj isti Željko Kerum, sadašnji splitski gradonačelnik, pa onda tu monstruoznu zgradu prodao drugom moćnom trgovcu.
Pravo lice ovakve, silom nametnute tolerancije izrazio je doajen hrvatske književnosti i protesta, Predrag Matvejević kad je rekao: „Ne osjećam se ugodno zbog toga što nas je policija okružila sa svih strana, te nam je na taj način oduzeto pravo prosvjedovanja, odnosno pravo na rizik, koje je temelj svake borbe na pravo. Sve je vrlo lukavo i spretno izvedeno. Neće nas nitko gađati kamenjem, ali mi smo ti koji smo opkoljeni.“ I opet jednom getoizirani.
Suštinski, velikan naše kinematografije grubo se ogriješio o mnoga estetska i etička načela. To oholo nipodaštavanje stvarne prošlosti i njenih neimara, pa makar oni i skromni i anonimni bili, konačna je potvrda ispraznosti istorijske replike zarad koje se istinsko naslijeđe razara.
U Americi oduvek postoji sprega između novca i politke. Ni u jednoj drugoj zemlji ne postoji više izbornih jedinica i više demokratije, ali istovremeno nijedna druga demokratija nije podložnija uticaju novca i korupciji. Najsvežiji primer: bivši guverner Ilinoisa je osuđen na 14 godina zatvora jer je upražnjeno mesto senatora Obame, posle njegovog izbora za predsednika, hteo da „proda“ onome ko najviše ponudi.
Elem, mi, Srblji, kukamo na srpsku politiku i opštu situaciju, a oni, Hrvati, ne daju ni prići. Ovdje je gore, tvrde. Sve stalo. Para niotkud. Znate kako to ide: u tuđega tatka pogolema patka. Dolje se, kažu, bolje jede, a cigarete su dvaput-triput jevtinije. Pošto su, ciknem ti ja kao ljuta guja, pa kad čuh pošto su, obli me patriotizam. Da živim u Zagrebu, morao bih dići kredit da bih pušio.
A sada vijesti iz kulture. Nakon velikog meksičkog pisca Carlosa Fuentesa, napustio nas je još jedan velikan sjevernoameričke književnosti: u Los Angelesu je u 91. godini preminuo Ray Bradbury, autor pomalo nepravedno zapamćen samo po distopijskom klasiku “Fahrenheit 451”. Sa širokih poljana svjetske pisane riječi selimo u hrvatske koncertne dvorane. U Zagrebu je nakon duge i teške bolesti preminuo Josip Klima, jedan od najistaknutijih hrvatskih violinista, solistički i komorni umjetnik koji je svojim radom mnogostruko obogatio hrvatsku glazbenu kulturu.