Sada se – uz šampanjac u grobnici i komemoraciju u rezidenciji, ili obrnuto, sasvim svejedno – zapravo radi o slavljenju državne atrofije koja je bila u službi državotvornog projekta. Jer „Hrvatska Država“, kakvom su je zamislili korifeji nacionalističkog pokreta, ne samo što nije imala važniji razlog svoga nastanka od antagonističkog „rješavanja srpskog pitanja“, nego jedva da je bila opslužena ikakvim drugim.
Polomiše se bosanski Bošnjaci i bošnjački Bosanci dokazati da je Visočica zapravo piramida, živi se onda polomiše tu dvije stotine metara visoku piramidu ugraditi u temelj bošnjačke države, upregli u arheološka iskapanja i hodžu i reisa i cijeli Rijaset Islamske zajednice, a onda iz Kaira stigao ferman da se sve bogohulne piramide - sruše.
Dugo sam bila bijesna zbog toga. Činilo mi se da su katolički popovi u Hrvata postali licemjeri koji govore o jednoj temi da bi našu pažnju skrenuli sa druge. Oni nisu borci protiv seksa na sve načine, oni su jednostavno lopine obuzete parama i samo parama. Ostalo ih ne zanima ali im pruža mogućnost da razjare ovce.
Ovako, u najkraćem, ide priča. U martu 1917, šetajući Brodvejom, Baster Kiton je naleteo na prijatelja iz vodviljskih dana koji je slučajno poznavao Fetija Arbakla, čuvenog komičara nemog filma i Čaplinovog rivala. Na pitanje da li je ikada glumio u filmu, Kiton je rekao da nije, pa ga je prijatelj pozvao da u ponedeljak svrati do Arbaklovog studija u Četrdeset osmoj ulici. Kiton je prvo odbio, pošto mu je Arbakl jednom ukrao vodviljski monolog, ali se predomislio jer ga je kopkalo da vidi kako se prave filmovi, a naročito kako se snimaju skečevi.
Samir Šestan, urednik prvog poslijeratnog zabranjenog časopisa u BiH, autor koji je, u posljednjih 20 godina, i kao novinar i kao dizajner, bio izložen različitim vidovima pritisaka i cenzure - zabranjivani su mu tekstovi, novine koje je uređivao, naslovne stranice, plakati - osvrće se na aktuelno stanje u bh. medijima, tvrdeći da smo suočeni sa mnogo ozbiljnijim problemom od cenzure i autocenzure.
Čovjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noć, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem čeka neko maglovito bolje sutra.
Iskreno, ne znam da li bilo gde u čitavom univerzumu postoji barem jedna realnost u kojoj bi ovakva verzija naše zajedničke sadašnjosti uopšte bila moguća. Pitam se, pitam, ali - ne nalazim odgovora. Nekako mi se i dalje prihvatljivijom čini pretpostavka da Srbi i Hrvati u svim nebrojenim paralelnim stvarnostima širom bespreglednog kosmosa mrze jedni druge istovetnim žarom kao i u ovoj našoj.
Sve su svjetske novine javile kako je u malom akvitanijskom gradiću Yvracu strašnom greškom do temelja srušen tri stotine godina stari barokni dvorac Chateau Bellevue. Radnici iz Poljske, kaže se u vijesti, nisu dobro razumijeli namjeru novog vlasnika, ruskog tajkuna koji je htio srušiti staru, trošnu kućicu za alat, pa su umjesto nje sravnili sa zemljom mjesnu znamenitost.
Konobari koji rade u restoranu i bifeima Parlamenta BiH prije nekoliko dana dobili su nove uniforme, na kojima dominira plavo-žuti grb BiH sa bijelim zvjezdicama! Ova vijest odjeknula je kao petardica u gastro-heraldičko-nacionalističkim krugovima Republike Srpske.