„A, ča ćeš, di je puno lipih divojaka, uvik je ludih mladića. A u nas u Makarskoj uvik je plaža puna lipih divojaka. A naši ih domaći galebari vole, a i Bosanci ih vole! A, volio sam i ja lipe divojke, tko ne bi. A priko dana igraju baluna i picigina, e, onda se navečer ponapiju i pobiju. Nije ti to nacionalizam, to ti je muško dokazivanje.“ Tako je na gradskoj rivi komentirao postariji barba Tonči česte tučnjave Bosanaca i domaćih na mjestu gdje ljetuje najviše građana BiH – u Makarskoj.
Zaista, teško da sam išta strašnije čuo u gotovo pedeset godina života u Splitu. Punk rock koncert usred Splita, buduće europske prijestolnice kulture, i to na Prokurativama, u samom hramu milozvuka, među starim Marmontovim arkadama koje još živo pamte refren „Ajda ajda opajda“ Tutti Frutti Balkan Banda i veličanstvene koreografije Duška Mucala!
Ako je protjerivanje jednih 40.000 genocid, valjda je to i protjerivanje drugih 40.000, inače, nema definicije, nema pravila, nema argumenata, nema logike, postoje samo emocije, bol zbog (svog) naroda, empatija baždarena na vlastite sunarodnike i apsolutna ravnodušnost, ako ne i mržnja, prema svim drugim.
Možemo mi do vijeka zatvarati oči ili ignorirati činjenice, ali Sarajevo je dominantno bošnjačko-muslimanski grad. Bošnjaci imaju apsolutnu većinu, potpunu političku moć, na javnim funkcijama ih je najviše, dok ritam grada funkcionira u skladu sa religijskim pravilima najbrojnijih među Sarajlijama.
U Sarajevu, u starom gradu, u Mahira u komšiluku, u hotelu, u prizemlju, u nužniku šolja. Kako bi trebalo biti. Ali vrli pišac neki u nuždi malo se zbuni kad uđe i skoro zaboravi rašta je i sporadi čega ušao.
Kao autor „Fame o biciklistima“ prosto ne mogu da odolim a da ne prokomentarišem biciklističku aferu koja je ovih dana žestoko protresla Srbiju. Elem, neki Japanac na velosipedskom proputovanju kroz svet svratio i u Beograd i tu mu neki dilber mazne veoma skupi bicikl opremljen - novindžije su baš insistirale na tome - menjačem šimano. Dobro, amateri su u pitanju, ne znaju oni da se šimano menjači nalaze na praktično svim boljim biciklima. Ali dramatičnije zvuči kada se napiše i bicikl i šimano menjač. Nekako daje težinu.
I na kraju zaključimo. Bosna i Hercegovina bezglavo srlja u dužničko ropstvo i to, nažalost, nikoga previše ne brine. Pravi će haos nastati tek kada rate kredita počnu pristizati na naplatu i kada se BiH više ne bude mogla tako lako zadužiti. Tada će uslijediti rast svih poreza, administrativnih taksi, svih cijena državnih usluga i slično. Nažalost, to će vrijeme doći veoma brzo, već u narednih nekoliko godina.
Ne čudi da će spas od zemljotresa biti udaranje po radijatoru. Drugog nam spasa nema. Potpisi na dozvolama za građenje kako kome padne na pamet i na čemu, novi katovi na starim temeljima, skupo će nas koštati. Sve zato jer se netko igrao maloga boga na zemlji. Planova za neke spasilačke akcije nema, jer u Bosni i Hercegovini nema nikakvih planova za budućnost. Zaliha hrane nema, a neki je nemaju ni bez zaliha. I ljudskost je spala nisko, pa bi se moglo u prodavaonicama koje prežive rušenje opet naći jaje po cijeni od jedne marke.
Nakon što je skinuo prvi otkos pšenice i tako dao i osobni doprinos tradiciji, Dodik se pred 7.000 poljoprivrednika i gostiju, prije nastupa kulturno-umjetničkih društava i čekajući da se ispeku tri vola – obratio ambasadoru Moonu. "Prošlo je vrijeme kada nam je američka ambasada u BiH mogla držati predavanja", poručio mu je, navodeći da "BiH institucionalno sve više tone i da je ne može spasiti ni deklaracija Ambasade SAD-a". Naravno, malo ga je i pjesma ponijela, pa je još koješta nakitio, posve siguran da u ovom času – može.